Nedavno sam negdje pročitala kako ljubav svog života ne možemo kupiti niti ju dobiti silom, ali ju možemo izmoliti. I da, to je uistinu tako! Ja sam ljubav svog života izmolila upravo od sv. Josipa.
Još kao djevojčica maštala sam o braku, djeci i o svojoj vlastitoj obitelji i oduvijek sam osjećala da sam za to od Boga pozvana. U tinedžerskoj dobi počele su se javljati prve simpatije, a kasnije u zrelijoj dobi i moje prve ljubavi (barem sam tako mislila).
Svoje najveće ljubavno razočaranje doživjela sam u 28. godini. Bila sam povrijeđena od mladića kojeg sam smatrala svojim budućim mužem i nekim s kime ću osnovati svoju vlastitu obitelj i dom. Osjećala sam kao da se u jednom trenu srušio cijeli moj svijet, sve ono za čime sam čeznula, o čemu sam sanjala…
U glavi mi je uvijek iznova odzvanjalo ono ključno pitanje: “Bože moj, hoću li ikad više moći nekome istinski vjerovati?” Uslijedilo je moje vrijeme samoće što mi je tada i odgovaralo, jer mi je trebalo vremena da sve “odbolujem” budući da sam po prirodi vrlo emotivna osoba. Vrijeme je prolazilo i ništa se novoga po pitanju ljubavi nije događalo. Ušla sam u zrelije godine, a okolina i rodbina je započela s pitanjima i savjetima: “Kad misliš naći dečka? Kad ćeš se više udati? Budi manje izbirljiva! Moraš više izlaziti, jer ćeš jedino tako nekoga upoznati…”
Moram priznati kako sam primijetila da me nekolicina njih i “otpisala” misleći kako se nikada neću skrasiti. A ja? Ja sam čvrsto vjerovala u dragoga Boga i u Njegove planove sa mnom. Budući da se sv. Josip uvijek posebno častio u mojoj obitelji odlučila sam upravo njega uzeti za svoga zaštitnika i zagovornika.
Počela sam moliti konkretno ne samo za budućeg mladića, već i za budućeg supruga. Tu i tamo znalo je doći do nekog novog poznanstva, ali uvijek neko novo, veće ili manje razočaranje. Bilo je i onih koji su htjeli vezu bez obaveza što kod mene, koja sam odgajana u katoličkoj obitelji, nikada nije dolazilo u obzir. Uvijek sam znala što uistinu želim, a to je veza u čistoći i bila sam čvrsta u svojoj odluci.
Tijekom jedne devetnice srela sam susjeda nakon dugo vremena koji mi je započeo priču o svom kolegi i o tome kako bi nas volio upoznati. Obuzeo me nekakav strah bez opravdanog razloga. Odbijala sam bilo kakvo upoznavanje misleći kako mi nije potrebno još jedno razočaranje u nizu. Očito su to bile posljedice mojih prijašnjih loših iskustava. No, susjed je bio uporan i hvala mu na tome.
Pristala sam na kavu s dotičnim mladim gospodinom. Naš prvi susret bio je vrlo ugodan i sjećam se da sam se vratila doma puna pozitivnih dojmova, ali unatoč tome nisam se htjela previše zanositi, ovaj put odlučila sam biti oprezna. Uslijedila je naša druga kava, pa treća, četvrta… Uviđala sam kako imamo dosta zajedničkih interesa, svidjeli su mi se njegovi pogledi na svijet, stavovi, razmišljanja… Kako je vrijeme odmicalo bila sam sve više sigurna kako je to onaj pravi za mene, poslan od sv. Josipa.
Živjeli smo u čistoći i nakon godinu dana veze odlučili smo se za brak. Trenutno smo godinu i pol dana u sretnom i blagoslovljenom braku i svaki dan zahvaljujem sv. Josipu na divnom mužu koji me neizmjerno voli, poštuje i cijeni.
U prosincu ove godine očekujemo prinovu u našoj obitelji, koja je također izmoljena. Saznali smo da je djevojčica i odmah smo se složili oko imena – zvat će se Josipa – upravo po sv. Josipu zbog kojeg danas živim svoj san. Moram priznati da tek sada sebe doživljavam kao cjelovitu i istinsku osobu u potpunosti realiziranu, zahvalnu i doista sretnu. Istina je da nam dragi Bog daje uvijek puno više nego što mi možemo zamisliti ili zatražiti. Na kraju savjetujem svima da se s pouzdanjem obrate sv. Josipu i bit će mu darovane izvanredne i brojne milosti. I sv. Terezija Avilska je rekla: “Tko ne želi posve vjerovati, neka jednom pokuša i potpuno će se u to uvjeriti!” Neka Vas sve prati Božji blagoslov i zagovor svetoga Josipa! Svjedočanstvo u cijelosti preuzeto s portala duhos.com
