Ljudi ga i danas pamte kao pristupačnog svećenika koji je znao pomoći savjetom, ali i slušati. Slušati.
Fra Slavko Barbarić susreo se s brojnim svjedočanstvima na svom životnom putu, posebno onima o Međugorju. Prenosimo njegov razgovor s dugodišnjom zabavljačicom, koja je uvidjela kakav je bio njezin način života, doživjela obraćnje i krenula novim putem (Antonio Antonacci i suradnici, „Izvanredna ozdravljenja u Međugorju", Kršni Zavičaj, Humac 1990).
Molim Vas, recite nešto kratko o sebi?
Mnogo sam godina zabavljala mnoge mlade na filmu, na televiziji i u noćnim klubovima. Sada je sve to prošlo. Sa 17 godina pošla sam iz Las Vegasa u New York okušati sreću s darovima koje mi je Bog dao. Roditelji su me odvraćali, ali uzalud. Prvu godinu bilo je vrlo teško. Mala sobica, bez novaca i bez prijatelja. Godine 1964. tražili su mladu umjetnicu za glazbenu komediju zvanu „Golden boy“. Bilo je prijavljenih 142 i ja sam pobijedila! Za jednu „zvijezdu“ bilo je normalno da se zaljubljuje pa sam i ja tako činila. Ali, ovakav način života nije mi donio sreću.
Kako je počela promjena u Vašem životu?
Nešto mi je u duši govorilo da to nije u redu što radim. Da mi je Bog dao darove, ali da ih moram drukčije koristiti i drukčije živjeti. Nastavila sam ipak tako. Mnogi su mladi željeli to moje zanimanje: mnogo novaca, uživanje i slavu. U jednoj obitelji vidjela sam svoju sliku. Bila sam strašna, zavodljiva. Zastidjela sam se same sebe. Zamolila sam da skinu tu sliku i ponudila jednu drugu. Od tada sam počela shvaćati da su stvari koje sam prije činila bile krive. Shvatila sam odjednom da je svijet slave i ono na čemu sam gradila svoj život samo jedno veliko NIŠTA. I opet NIŠTA.
Tada sam osjetila kako moram birati: ili slušati Gospodina ili nastaviti ono što sam prije činila.
Što se dalje događalo?
Počela sam se sve više moliti. Jednom mi se na pozornici pojavila vrtoglavica. Jedva sam izdržala predstavu gdje sam plesala i pjevala. Kratko nakon toga, pala sam za vrijeme plesa. Liječnik to nije smatrao opasnim. Jednog sam jutra ustala. Liječnici su ustanovili sclerosis multiplex (mnogostruko organsko usahnuće). Ubrzo sam bila gotovo slijepa na jedno oko. Izgubila sam glas i sluh.
Iz dana u dan moje zdravstveno stanje bilo je sve gore. Međutim, mišići moje vjere jačali su!
Želite li zapravo reći da je vjera na početku bolesti i trpljenja počela jačati i sazrijevati te odigrala važnu ulogu?
Da. I kada su mi liječnici rekli što me čeka, odgovorila sam snagom vjere: „To ne može biti. Ja sam dijete Božje. Otac će se za mene pobrinuti. Želim kući“. Sve je išlo polako. Vid mi se vratio. Počela sam čitati Bibliju. Bila sam uvjerena: moram čvrsto vjerovati i sve će dobro završiti.
„Došla sam u Međugorje zahvaliti Gospi“
Kad ste prvi put čuli za Međugorje?
Bila sam tada još uzeta. Gledala sam jedan film o Međugorju. Bila sam oduševljenja. Ja nisam katolkinja. Pripadam Episkopalnoj crkvi. Kod nas se ništa ne zna o Gospi. Sada se već pripremam da postanem katolkinja. Mnogi moji prijatelji sada to polako razumiju.
Kako ste ozdravili?
Nakon gledanja filma o Međugorju, bila sam sigurnija da će me Bog uslišiti. I to po Mariji. Nastavila sam se moliti i ja sam zdrava! Došla sam u Međugorje zahvaliti Gospi. Bila sam na Brdu ukazanja i na Križevcu.
Rekli ste da ćete postati svjedokinja, želite biti službenica Gospodnja. Što ćete reći primjerice mladima?
Osjećam da imam što reći mladima. Reći ću im kako sam ja platila visoku cijenu života jer nisam poznavala Boga. Naglasit ću da se na daju zavesti. Nije sreća vozilo, novac, uživanje. Stariji trče za novcem i daju mladima loš primjer. Sotona je uvijek zavodnik ljudi. Treba mu se oprijeti u jakoj vjeri!
Što mislite, što je najvažnije da mladi znaju?
Najvažnije je da mladi znaju da smo mi puni straha i oklijevamo, a da je Bog svemoguć. Ostanite jednostavni kao djeca. Ne ponašajte se kao da sve znate. To je Marijin stav pred Bogom. To vodi k sreći i miru. Naglašavat ću mladima da moraju dobro shvatiti vjernost i čistoću. Znanost i tehnika ne mogu dati odgovor na sva pitanja. Isus nas poziva k sebi kao djecu...
To bi značilo: mladi su zavedeni. Oni vide maske, a ne pravu stvarnost koju bi morali otkriti. Tko bi se morao prije obratiti, da bi se maske otkrile?
Teško je to reći. Bog nam obećava da će svatko od nas u jednom trenutku upoznati Njegovu volju i da ćemo otkriti istinu. I čini mi se, svi događaji u svijetu, posebno ova ukazanja, pomažu nam otkriti istinu. Samo se ljudi različito ponašaju kad otkriju istinu. Zato treba tražiti tišinu, mir. U mom prijašnjem životu sve je bilo usmjereno na vanjsko, sliku, masku. Sve je to sada razbijeno i stojim kao dijete pred Njim. Slušajmo što Otac govori pa ćemo se svi početi mijenjati.
Što mislite čije je to djelo što se sada događa?
Iza svih ovih zavođenja, razaranja, maski, varki, krivih obećanja i krivih nada, ja vidim jednostavno djelo Sotone. On zavodi i ubija. I treba ga razotkriti jer pobjeda leži u ljubavi i istini. Čini mi se da je posebno sotonsko djelo da jednostavno gura ljude dalje i dalje, a naša je sreća uvidjeti da se ne može onako kako smo mi mislili, kad se dođe do točke od koje ne možemo dalje. Željela bih upozoravati ljude da ne čekaju to zadnje stanje duše i tijela, da ne bi bilo, ljudsko govoreći, kasno. Sotona želi dovesti čovjeka dotle da mu je svejedno, bio s Bogom ili ne bio. To je najopasnije stanje. Ne smijemo dopustiti da nas do njega Sotona dovede.
Problem abortusa
Što bi u ovom povijesnom trenutku naša Crkva mogla više učiniti za dobrobit ljudi, posebno mladih?
U ovom vremenu, čini mi se, Crkva bi trebala biti odlučnija. Koliko je stvari učinjeno, a za koje se na zna da su zlo? Koliko je stvari odobreno šutnjom, a zle su?! Vjernici se nisu opirali, kad je na primjer ukinuta molitva u školama. U mnogim bi stvarima oni koji posjeduju istinu morali biti glasniji. Svećenici i roditelji morali bi braniti djecu od zavođenja.
Možete li nešto posebno naglasiti u obiteljskom životu što vam se čini vrlo važnim?
Da. Poseban problem vidim u abortusu. To je ishod sebičnosti. Žena govori da je dijete njezino tijelo i da ima pravo činiti što hoće, a to je varka, to je laž. Dijete, čim se začne, drugo je biće u majčinu tijelu. Majka ne može s njim jednostavno raspolagati. Dijete pripada Bogu, prije nego ikom drugom. Život je Božje djelo i tajna. Nitko se nema pravo u to miješati.
Ljepota odgovornosti
Možete li nam još nešto reći o svojoj bolesti?
Reći ću Vam još nešto, iako bi se o tome dalo dugo govoriti! Kad sam jednom bila kod liječnika, pitala sam mogu li mi pomoći. Oni su odgovorili da mogu operacijom, ali da uspjeh ne zavisi od njih. Znala sam da Bog može učiniti sve na mom tijelu jer moje tijelo ne pripada ni meni ni liječnicima, nego Bogu. I kad sam bila potpuno uzeta, došla su četvorica liječnika da vide što je sa mnom. Mogu li hodati. Otišli su bez riječi.
Dvadeset minuta poslije, sjedila sam na krevetu i razgovarala s Bogom: „Nimalo se ne bojim. Znam da ćeš pomoći, Bože Oče!“ Onda sam osjetila toplu struju kroz glavu, ruke, kroz cijelo tijelo. To je bila jedna mirna, ali nevjerojatno jaka stvarateljska snaga. To je ona ista snaga koja stvara dijete u majčinoj utrobi. Povikala sam: „Ti si ovdje, Oče, tata? Zašto nisi nešto učinio dok su bilo ovdje liječnici?“ Čula sam glas Oca: „Ti si divna!“ Smijali smo se...
Želite li nam još nešto reći?
Željela bih naglasiti da bit čovjek nije neki posao kao bit liječnik, filmski radnik, glumica ili netko drugi. Biti čovjek znači veliku odgovornost za sebe, za druge, za cijeli svijet. Ne bismo smjeli pokazivati svoje uloge, nego više da smo odgovorni jedni za druge. Poručila bih novinarima i novinarkama, redateljima i redateljicama filmova, prodavačima droga, liječnicima koji ubijaju djecu u majčinim utrobama, roditeljima koji odgajaju djecu, profesorima koji prenose znanje, svećenicima koji navješćuju Božju riječ: SVI SMO TOLIKO ODGOVORNI DA NIKADA NE ĆEMO TO DOVOLJNO SHVATITI, ALI POZIVAM STOGA SVE DA SE OTVORE PORUCI MIRA, KAKO NAS GOSPA U MEĐUGORJU POZIVA. BIT ĆEMO SPOSOBNI USPOSTAVITI NOVI SVIJET.
Razgovarao: dr. fra Slavko Barbarić
