Od samih početaka školovanja u meni se javljala želja za dokazivanjem, prvenstveno pred mojim vršnjacima, jer sam u dubini sebe uvijek se osjećao manje vrijedan.
Zbog toga sam imao potrebu da uvijek budem ono što ja ustvari nisam, da bi osjetio prihvaćenost od društva koje mi je u tom trenutku bilo put do zrelosti, jer su oni uvijek bili kako mi kažemo „face“. Sa svojim društvom sam se uvijek osjećao sigurno tako da sam i sve oblike ponašanja poprimio od njih, a ne od obitelji. Kod kuće nisam mogao biti ono što želim jer sam poštivao roditelje i uvijek sam se trudio da me ne „provale“. Moja dvoličnost je tu izazila na svjetlo i pri dolasku u društvo bih se totalno promjenio, tako da sam i užasno psovao a dok doma nikad nisam ni prostu riječ rekao i baš se tu javlja ta velika maska koju tek sad skidam.
Dok su moji roditelji mislili da je sve u redu prošlo je i pola srednjoškolskog obrazovanja, a ja sam već bio duboko u životu droge, kocke i ostalih poroka, koji sam vrlo vješto prikrivao s uzornim ponašanjem u školi koju sam maturirao s odličnim. Međutim, tek tu nastaju problemi.
Život koji sam živio zahtjevao je jako puno napora tako da sam se počeo gubiti i otac polako saznaje tko sam ja. Dolazi do prvih ozbiljinih svađa jer mi je otac tražio da promijenim društvo, a ja sam za razliku od toga promijenio mjesto boravka i odlazim kod brata u Zagreb gdje je za mene to bio početak kraja. Da ne idem puno u detalje, imao sam ispočetka ekstra dobar život bez obaveza i mogao sam raditi i biti ono što ja u stvari i jesam. Brat mi nalazi posao koji je stvarno bio vrhunski, al tek sam tada počeo propadati, ušao sam u svjet kocke i droge, a zato mi je trebalo dosta novca, pa sam kroz takav život izgubio sve moralne vrijednosti života i postao jedno tjelo bez duše. U crkvu više nisam išao, a Boga sam optuživao za sve svoje probleme tako da sam jako puno i psovao. Uza sav taj život, nisam se više ni mogao zaljubiti, ali u sebi nisam vidio problem.
Otac mi je pokušavao pomoć ali mi nikako nije mogao s obzirom da se nismo puno ni viđali. Sav taj život je došao i na naplatu krediti, droga izlasci su me stisli u kut da sam morao ući u kriminalne poslove i kad je sve to puklo od Isusa sam tražio odgovor i na kraju sam ga dobio u zajednici Milosrdni Otac ali još dosta ima do tog dijela. Kad sam prvi put došao doma za ljeto 2010. otac mi je predložio pomoć u obliku zajednice što ja uopće nisam znao šta je to ali sam pristao da dođem i tu sam prvi put vidio sreću u očevim očima. Ali kad sam otišao na prvi radni dan u meni se počinje javljati osjećaj odbačenosti, a na kraju to sve prerasta u mržnju i već nakon prvog radnog dana mjenjam mišljenje a nakon drugog se više i ne vraćam. S obzirom da nisam mogao doma, odlazim ponovo u Zagreb i onda potpuno istrošen bio sam potpuno isfrustriran; sjedam na fotelju o kroz glavu mi prolazi Isuse trebam li se vratiti u zajednicu?! U tom trenutku palim TV i gledam spot od pjesme koja mi je sve rekla. U trenutku sam bio malo i prestrašen ali nakon toga zovem oca i molim ga da mi pomogne da se vratim u zajednicu.
I eto opet sam u međugorskom kršu s krunicom u ruci. Početak je bio dosta zbunjujući i težak, dosta grižnje savjesti, ali išao sam hrabro naprijed. Odlazim u Kiseljak i koliko god to smješno zvučilo, to je mjesto moga obraćenja. Točnije mjesto Lug. Počeo sam slušati braću i neke mi se stvari nisu sviđale,a osobito ukazivanja su u meni uvijek javljale osudu ali kasnije sam i to prihvatio. Najvažniji trenuci zajednice za mene su bili kad sam počeo čitati Sveto pismo i lagano iz dana u dan sve se više posvećivati molitvi. Što sam se više prepuštao to sam bio opušteniji i razmišljanje mi se lagano mijenja. Kroz molitvu sam počeo upoznavati sebe sve svoje vrline i mane. Mogu reći da sam tako počeo otkrivati mnoge talente koje nikad nisam koristio. Zajednica mi je stvarno puno pružila iako sam uvijek gledao da što lakše prođem križ zajednice nosim i dan danas. Zanimljivo je koju sam zrelost počeo osjećati sad i koliko se trudim što manje griješiti. Molitva mi je popunila tu veliku prazninu koju sam osjaćao cjelo svoje djetinjstvo i uvijek sam je popunjavao sa krivim stvarima.
Tek sad vidim da je molitva bila namjenjena za to mjesto i to vjerovatno nikad ne bih shvatio vanka. Jedna propovijed mi je uvelike pomogla da ti shvatim a to je da ako čovjek jedan dan ne jede koliku prazninu i glad osjeća njegovo tijelo, a koliku tek prazninu osjeća ljudska duša bez molitve i kako se prazno osjeća i mogu reći da sam onda progledao drugim očima. Počeo sam raditi i pokore koje mi daju dodatnu snagu da idem dalje. Tako dan za danom došlo je i dvije i pol godine a ja još ne želim odustati jer tek sad vidim da je Bog i molitva ono što sam cjelu mladost tražio ali na krivom mjestu.
