Na molitvi koja je bila u četvrtak, Gospodin me ozdravio i oslobodio od osjećaja straha koji me prati već jako dugo. Gospodin me stavio u ovo vrijeme i baš na ovo mjesto da živim ne za ovaj, već za vječni život koji nas očekuje uz Božju ljubav i milosrđe.
Često imam kontakt s bolesnima i volim dovoditi Isusa među njih. Blagoslivljam ih svaki put kada ih posjetim ali, nažalost, nakon susreta s njima neko vrijeme prati me neopisiv strah za njihove živote. Shvatila sam da me taj strah prati zato što se bojim da bih uskoro mogla ugledati nekoga od ljudi koje volim kraj njih ili baš u njihovoj bolničkoj postelji. Nakon toga prožimaju me tjeskoba i nemir – bojim se i nosim težinu s kojom se zapravo ne mogu nositi. Na svetoj misi gotovo svaki puta predajem Gospodinu tu tjeskobu i strah.
U četvrtak, na molitvi, imali smo predivno razmatranje šeste postaje križnog puta. Brat Ivan vodio nas je kroz meditaciju i rekao da Gospodin želi da Mu damo svoj strah jer bi nam On dao hrabrost. Ostavljali smo Gospodinu naše slabosti i boli baš na mjestu na kojem je Veronika pružila Isusu rubac. Osjećaji su me opet svladali i predala sam svoje strahove i boli te se suosjećala s Gospodinom koji se svakoga dana suosjeća sa mnom. Po bratu Ivanu došla je spoznaja da Gospodin oslobađa straha osobu koju prate slike bolesnih ljudi i bolesti. Trnci su me prošli od glave do pete, srce je počelo udarati i znala sam da je Gospodin još jedanput pokazao svoju ljubav preko naše zajednice. Bog je živ i gotovo Ga možeš dotaknuti u zajedništvu!
Slava i hvala mom Gospodinu i Majci Mariji koji me vjerno drže za ruku i daruju milost suza koju svaki (ali baš svaki) put zamjene radošću i slavljem!
