Papa je podsjetio da i sveti Pavao u Poslanici Rimljanima naglašava kako u životu postoje mnoge napetosti, no taj isti Pavao piše da „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18). Riječ je o napetosti između trpljenja i slave. U tim napetostima je žarko očekivanje velikog otkrivenja Božjega Kraljevstva. No to nije očekivanje samo ljudi – istaknuo je papa Franjo – već zahvaća i stvorenje koje je poput nas podvrgnuto ispraznosti te čeka objavljenje sinova Božjih. A nutrašnja sila koja nas u nadi vodi prema punini Kraljevstva Božjega jest ona Duha Svetoga.
Sveti je Otac rekao da nas upravo nada dovodi do punine, nada da izađemo iz ovog zatvora, ovog ograničenja, ovoga ropstva, ove korupcije, i dođemo do slave: to je put nade. A nada je dar Duha Svetoga. Duh Sveti je u nama i vodi nas prema tomu: prema nečemu izvanrednome, velikom oslobođenju, velikoj slavi. Iz tog razloga Isus govori da se unutar tog malenoga gorušičina zrna nalazi sila koja oslobađa nezamisliv rast.
U nama i u stvorenju – nastavio je papa Franjo – postoji sila koja oslobađa: Duh Sveti koji nam daje nadu. Sveti je Otac konkretno objasnio što znači živjeti u nadi: dopustiti da nam te snage Duha Svetoga pomognu rasti prema punini slave koja nas čeka. No kao što se kvasac mora zamijesiti i gorušičino zrno posijati, jer bi u protivnom nutarnja snaga i dalje bila uspavana, to vrijedi i za Kraljevstvo Božje koje mora rasti iznutra, a ne prozelitizmom – upozorio je Papa.
Ono raste iznutra, snagom Duha Svetoga. I Crkva je uvijek imala hrabrost da uzme i posije, da uzme i zamijesi, ali se također bojala činiti to. I mnogo puta vidimo kako se daje prednost „pastoralu očuvanja“, koji onemogućuje rast Kraljevstva. Ostajemo onakvi kakvi jesmo, maleni, tamo gdje se osjećamo sigurnima, no Kraljevstvo Božje ne raste. Kako bi ono raslo, potrebna je hrabrost da se posije zrno, da se zamijesi kvasac. Istina je da ako se sjeme sije, izgubi se, i ako se kvasac zamijesi, prljam ruke – rekao je papa Franjo – jer je uvijek prisutan neki gubitak kada se sije Kraljevstvo Božje.
Jao onima, koji propovijedaju Kraljevstvo Božje, – nastavio je Sveti Otac – a pritom njeguju iluziju da si ne trebaju prljati ruke. Takvi su ljudi muzejski čuvari: daju prednost lijepim stvarima pred gestom sijanja kojom se oslobađa snaga, pred gestom miješanja koja daje snagu za rast. To je Isusova, a i Pavlova poruka: ta napetost koja ide od ropstva grijeha do punine u slavi. A nada ide naprijed, ona nikad ne razočarava. Nada je sitna poput gorušičina zrna ili kvasca – kazao je Papa te zaključio: Nada je najponiznija među vrlinama, sluškinja, ali gdje ima nade, tamo je i Duh Sveti koji vodi naprijed Kraljevstvo Božje.
