Poznat nam je veliki razvoj koji se tijekom zadnjih desetljeća dogodio u svezi s invalidnošću. Rast svijesti, rekao je Papa, o dostojanstvu svake osobe, osobito onih najslabijih, pomogla je da se hrabro uključuju oni koji žive s različitim oblicima invaliditeta, kako se nitko ne bi osjećao stranac u vlastitoj kući. Ipak na kulturnoj razini još uvijek postoje izrazi koji vrijeđaju dostojanstvo ovih osoba, zato jer prevladava lažno shvaćanje života. Radi se često o narcisioidnom i utilitarističkom pogledu na život, koji na žalost, ne mali broj ljudi gleda, kao osobe na rubu s invaliditetom, a da u njima ne prepoznaje različite oblike duhovnog i ljudskog bogatstva.
Stav odbijanja ovog stanja još uvijek je prejak u mentalitetu društva, kao da nas to stanje sprećava da budemo sretni i da ostvarujemo sami sebe, rekao je Papa. To potvrđuju i genetski pokušaji da se već kod nerođenih sprijeće nesavršenosti. Međutim, svi poznajemo puno osoba koje su unatoč svojoj krhkosti i velikim teškoćama mukotrpno pronašle put do dobrog i sadržajnog života. S druge strane poznajemo osobe koje su naizgled savršene, ali razočarane. Opasna je prijevara misliti da smo neranjivi. Kao što je rekla djevojka, spomenuo je Sveti Otac, koju sam susreo tijekom svojeg nedavnog putovanja u Kolumbiju: ranjivost pripada suštini ljudskog bića.
Odgovor je ljubav – nastavio je Papa - ne ona lažna, prijevarna i pobožna. Toliko koliko smo prihvaćeni i ljubljeni, uključeni u zajednicu i podupirani da gledamo u budućnost s povjerenjem, razvija se u nama pravi put života i iskustva dugotrajne sreće. To – znamo – vrijedi za sve, ali najkrhkije osobe su dokaz za to. Vjera je izvrstan životni pratitelj kada nam dopusti da rukom dotaknemo Očevu prisutnost koji nikad ne ostavlja same svoja stvorenja, u bilo kojim uvjetima njihova života. Crkva ne može biti bez glasa i neusklađena u obrani i promociji osoba s invaliditetom, upozorio je papa Franjo.
Blizina obitelji pomaže invalidnim osobama nadvladati usamljenost koja je uvijek opasnost da se u nju zatvore zbog nedostatka pažnje i potpore. To vrijedi još više za odgovornost koju imaju današnje generacije i za formaciju kršćanskog života. Zajednici ne smiju nedostajati riječi i geste kako bi susreli i prihvatili osobe s invaliditetom. Posebno ih treba znati uključivati u nedjeljnu liturgiju, preporučio je Papa, kako bi za njih susret s Uskrslim Gospodinom i istom zajednicom bio izvor nade i hrabrosti na ne baš laganom putu života.
Kateheza, na poseban način, istaknuo je Sveti Otac, treba otkriti i pomoći da se iskuse suvisli obrasci za svaku osobu, s njezinim darovima, ograničenjima i nesposobnostima, čak i onim ozbiljnima, kako bi mogla na svojem putu susresti Isusa i prepustiti se njemu s vjerom. Nema nikakve tjelesne i psihičke granice koja bi mogla spriječiti taj susret, jer lice Kristovo obasjava nutrinu svake osobe. Osim toga, posebno mi službenici Kristove milosti, moramo biti oprezni da ne padnemo u neo-pelagijanizam i ne prepoznamo potrebu milosti koja dolazi iz sakramenata kršćanske inicijacije.
Naučimo nadvladavati neugodnosti i strah koji možemo iskusiti u susretu s osobama s invaliditetom, istaknuo je Papa. Učimo tražiti i stvarati odgovarajuća sredsva kako nikome ne bi nedostajala potpora milosti. Oblikujmo – prije svega primjerom! – katehiste koji će biti još sposobniji pratiti te osobe kako bi one rasle u vjeri i dale svoj pravi i istinski doprinos životu Crkve. Na kraju, rekao je papa Franjo, nadam se da osobe s invaliditetom svojim svjedočenjem još više mogu biti sami katehisti u zajednici kako bi prenosili vjeru na učinkovitiji način.
