Mons. Nemet, možete li nam malo reći o svojem dojmu rada sa Sinode? U novinama se često moglo čitati kako je bilo velikih podjela. Je li to Vaš dojam? Ili je Vaš dojam rada sa Sinode dojam kolegijalnosti?
Moram reći da sam ja doživio naš sastanak ili sinodalni susret u duhu riječi Svetoga Oca Franje, koji nam je u Bazilici sv. Petra rekao: Pokušajmo raditi zajedno, imajući pred očima istinu koju nam Isus i Biblija objavljuju - pa su ona čitanja bila jako lijepa što se tiče braka prema katoličkom nauku - i da pokušamo ići zajedno. Sinodalitet ili sinodalnost - to je baš to: ići zajedno. Ja sam doživio cijelu Sinodu u ovom smislu. Krenuli smo iz jednog "nepoznatog", da tako kažem. Imali smo početni dokument i onda smo polako počeli to čitati, produbljivati i osobito u razgovorima u jezičnim grupama - tamo je bilo puno više vremena za produbljivanje nekih pitanja, a isto tako i za predstaviti neke konkretne odgovore, i to se sakupilo na kraju. U drugom tjednu, već se osjećalo kako pozitivno idemo naprijed. Početni dokument je skoro kod svih nazočnih biskupa, kardinala, pa čak možda i kod Svetoga Oca bio onako malo negativno prihvaćen. Bilo je previše pesimističnog tona. I polako je dolazilo do pozitivne strukture cijeloga dokumenta.
Ja sam s čuđenjem čitao svaku večer na internetu... Nekako sam s čuđenjem pratio novinske izvještaje i sve te vijesti: kakve su svađe, kakve su napetosti, spominjući i grupe... I moram reći da to uopće nije bilo prisutno u sinodalnoj auli. Štoviše, Sveti Otac je bio na svakoj sjednici, osim jedne srijede kad je imao audijenciju. Njegova nazočnost bila je jako pozitivna. Gledao je, slušao je... Vidjelo se da je tamo, da je s nama, ide s nama i prati što se događa. Pored toga, bilo je jako pozitivno vidjeti da su svi tražili pozitivna rješenja. Nije se radilo o kritici nekih pogleda, nego što se može od toga dobiti. Čak i kad je bilo nešto negativno predstavljeno, onda se govorilo o tome što treba sačuvati. Treba se nekada negativno reći: nije brak ako nije muškarac i žena. Biblija govori o tome - to je temelj braka, Božja istina o muškarcu i o ženi. I to je prvi trenutak... Znamo, na početku Biblije, tako je i Isus tumačio; Isus je tu vezu između muškarca i žene digao na razinu sakramenta i mi kažemo da Bog još više pomaže zbog toga što je to njegova ideja.
I tu, negativno smo govorili o nekim tendencijama u suvremenom društvu, koja svakako ne odgovaraju toj praksi ili tom vjerovanju i naučavanju Katoličke Crkve i Biblije i Tradicije. Mislim da je to isto zadaća pastira: reći vjernicima što je ono što je naše katoličko, što je kršćansko, a ono što ne odgovara tome, to možemo nazvati... ne u smislu da bismo osudili... i tu bih rekao, što je bilo jako važno: nismo osudili nikoga. Slijedili smo pastoralni pristup problemima koji je Drugi vatikanski koncil koristio. Ne osuđujemo nikoga, nego jednostavno nudimo pomoć i otvaramo vrata da svi mogu doći, osjećati se da su u Crkvi doma. To je najvažnije.
Jedna od tema koja je u zadnje vrijeme isplivala, bilo na brifinzima koji su održani u Tiskovnom uredu Svete Stolice, bilo u interventima pojedinih otaca je pitanje jezika. Bilo je rečeno da trebamo usvojiti "milosrdan jezik" ili jezik koji više ne govori o "u sebi grješnim situacijama" ili "grješnim orijentacijama"; da trebamo sačuvati taj nauk, ali ga drukčije izraziti. Je li rasprava o tome bila prisutna u sinodskoj dvorani i možete li se na to osvrnuti?
Svakako. U Instrumentum laboris, u onom dokumentu s kojim smo mi došli u Rim, bilo je pitanje jezika, i to na nekoliko razina. Kako vječne istine na nov način predstaviti tako da bi to ljudi shvatili. Dosta često se događa da mi u našim propovijedima ili katehezi govorimo ili koristimo jedan jezik koji današnji mladi - i ne samo mladi - ne razumiju, jer drukčije su ukorijenjeni, u druge kulture ili zbog drukčijeg načina kako to mediji predstavljaju. To je jedna stvar.
Druga razina je bila sačuvati istinu. Nezavisno kako se jezik mijenja, sačuvati istinu. Treći i najveći problem s jezikom bili su prijevodi. Originalni jezik ili autentično izdanje krajnjeg dokumenta prošle godine, koji je Sveti Otac dao objaviti, je talijanski. Ali taj talijanski je tako lijep, tako bogat u izrazima - znamo da ga je napisao jedan od najelokventnijih teologa koji danas živi i radi danas ovdje u Italiji - njegov jezik bi bilo skoro nemoguće prevesti na druge jezike. Većina sinodalnih otaca govori ipak dva-tri jezika. Tako da je svatko mogao koristi svoj prijevod. Ja sam bio u njemačkoj grupi i mi smo u isto vrijeme koristili paralelno talijanski originalni tekst i njemački prijevod i vidjeli smo koliko puta je prijevod bio netočan. A to su važne stvari, jer to su ipak pojmovi koji odlučuju o sadržaju, koji nisu samo pitanje [toga] da li sam to lijepo rekao, nego da li sam rekao istinu ili nisam rekao istinu.
Postoje li možda bojazni oko glasovanja koje sada predstoji, s obzirom da će tekst biti čitan na talijanskom i onda će biti odmah glasovanje. Postoje li možda bojazni da bi se mogle dogoditi zabune zbog neshvaćanja jezika ili krivog prijevoda?
Mislim da je Tajništvo [sinode] to nekako već predvidjelo - da bi to moglo biti [problem]. Sutra (24. listopada) radimo i prijepodne i poslijepodne. Prijepodne, generalni relator, kardinal Peter Erdő pročitat će cijeli tekst po točkama. Ništa drugo se ne radi, samo cijeli tekst. Onda će biti pauza do pola pet i tek je onda glasovanje. Postoji vrijeme, ako netko nešto ne razumije... jer to je fizički nemoguće prevesti toliko teksta na šest jezika i mislim da to svatko razumije. Međutim, vrijeme će biti dovoljno da se nekako nađe, ako je nešto nerazumljivo, da se to pokuša objasniti ili napraviti prijevod, jer većinom imamo ljude za to; svatko nekoga zna ovdje u Rimu. To je jedna stvar. Druga stvar, dokument koji će izaći na kraju... Njemačka jezična skupina je predstavila propoziciju da damo podnaslov; tekst koji služi Svetom Ocu. I tako je izašlo na kraju, na talijanskom, to su propozicije koje predstavljamo Svetom Ocu.
Dajemo slobodu, jer na kraju krajeva, mi smo savjetodavno tijelo. Kao Sinoda biskupa ne možemo napraviti nešto ili odlučiti, čak iako je Papa tamo, jer na kraju krajeva, on odlučuje o tome. Tako da mislim da tu postoji još mogućnost prijevoda - što je jedna stvar, a druga stvar: glasovanje je zato da bismo izrazili naše mišljenje o tomu. Znamo da je Sveti Otac prošle godine čak i rezultate dao objaviti. I mislim da je to dobro, da se vidi u kojem pravcu ide ta sinodalnost u Auli pape Pavla VI. - jer zajednica, govor, razgovor dovodi do jednakog mišljenja... Iako ne misle svi isto, postoje neke stvari gdje smo totalno, svi složni. Mislim da neće biti problema sutra oko toga jer danas (23. listopada), kad smo razgovarali o tekstu, tu se moglo osjetiti da je dobra atmosfera, da je većinom... Naravno, nije u svemu sve tako kako bi to svi htjeli imati, ali postoji suglasnost misli.
I na kraju, ako biste mogli istaknuti jednu pozitivnu stvar, jednu dobru stvar koju ćete ponijeti sa Sinode, koja bi to bila?
Svakako će to biti svjedočanstvo obitelji koje su bile prisutne na Sinodi i koje su imale posebno vrijeme za to da bi predstavile svoje živote. Divne stvari. I to nije, onako, kako bi čovjek rekao, iza američkih filmova, pa happy end, nego to je bilo stvarno životno: jedna obitelj koja je izgubila dvoje djece, a i dalje čuvaju vjeru; jedna druga [obitelj] koja je iz Iraka ili iz drugih situacija. To je bilo predivno čuti: da ono o čemu govorimo mi kao sinodalni oci, to se već događa. Ustvari, ljudi u obiteljima žive nezavisno, da tako kažemo, od naših velikih razmišljanja. Žive to što je u evanđelju i što je Isus htio. Znači: mi ne moramo početi od nule. Mi samo moramo surađivati s tim obiteljima koje već sada žive dobro i njima pomoći ako možemo, a nikako da bismo im još život zagorčali u nekim stvarima.
Ekscelencijo, hvala Vam na Vašem vremenu.
Molim lijepo.
