Braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovani vjernici!
Svima vama upućujem iskrenu čestitku za Uskrs u ovom vrtlogu pandemije kada nam pred očima lebdi nevidljiv i nečujan, a opasan virus, koji napada sav naseljeni svijet na zemlji. Za sada lijeka ni na vidiku, osim karantene i sličnih stožernih uputa. Zato su i pravila ponašanja promjenljiva, uglavnom se pooštravaju.
Nešto slično, prema internetu, samo s kudikamo tragičnijim posljedicama, doživjeli su naši pradjedovi prije stotinu godina u vrijeme zarazne „španjolice“, koja je trajala od ožujka 1918. do lipnja 1920. – 27 mjeseci, i bacila u grob najmanje 50 milijuna ljudi na zemlji od svega 600 milijuna koliko ih je u vrh glave moglo biti u tadašnjem svijetu.
Isti internet – prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji – kazuje da je godišnje do 50 milijuna pobačaja, tj. začetih ljudskih bića kojima se u prvim mjesecima u majčinoj utrobi hotimično (nekad i nehotično) prekida razvojni put u punu egzistenciju, iako im Bog daje puno pravo na život. Tomu „užasnu zločinu“, kako ga naziva Drugi vatikanski koncil (Gaudium et spes, 51), u službi su tolike osobe i ustanove koje odlučuju o životu tek začeta čeda, a koje majci daju „pravo“ da ubija plod utrobe svoje!
A nad svima nama zapovijed Božja sa Sinaja grmi: Ne ubij! Ni začeto ni rođeno! Kao da ljudski život, razvijen od 60 godina, i onaj još nerazvijen od 60 dana, nije jednake časti i prava pred Bogom, jer se radi o začetu tijelu, ulivenoj duši, dakle ljudskoj osobi! Nad svakim se novim brojem umrlih tisuća od koronina virusa stresemo, a nad tolikim milijunima u godini pobačajem ubijenih – uopće se ne zaprepašćujemo. Nije uputno ni spominjati.
Gospodin Isus, Druga Božanska Osoba Presvetoga Trojstva, utjelovio se prije dvije tisuće godina da nas pouči da po Božjem planu, osim prve faze, tj. u majčinoj utrobi začeta života božanski određena da se razvija 9 mjeseci do rođenja, i druge faze, tj. života rođena djeteta u obitelji božanski određena da se fizički razvija do 23. ili 24. godine, a duševno svega vijeka svoga, odnosno da je „zbroj naše dobi 70 godina, ako smo snažni i 80“ (Ps 90,10), postoji i treća faza, ona najvažnija, prekogrobna, nebeska. U nju, nakon diobe duše od tijela, bolne smrti, odlaze besmrtne duše, a tijela će se, uskrsnula iz praha zemaljskoga, nakon Sudnjega dana sjediniti s dušama tako da će svi izići iz grobova: „koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Iv 5,29). Pa, kada vidimo kakvih sve zlotvora ali kudikamo više dobrotvora ima na zemlji, ovu nam Isusovu istinu o zagrobnu postojanju i razlučivanju naučava ne samo zdrava vjera, nego nas uvjerava i zdrav razum!
I Gospodin Isus prođe sve tri ljudske faze: Majka ga je Marija s najvećom ljubavlju nosila i pod srcem čuvala. A kada dođe na svijet, digoše se Betlehemćani i otjeraše ga da se rodi „u jaslama“ (Lk 1,12). Herodovci pobiše sve muškiće u Betlehemu i po svoj okolici (Mt 2,14) samo da im On ne utekne. A uteče, zahvaljujući sv. Josipu i njegovu Anđelu čuvaru. Nazarećani ga odlučiše strmoglaviti (Lk 4,29), ali On prođe između njih i ode! Samarijanci mu ne dadoše konačišta (Lk 9,53), On s apostolima ode u drugo selo! Jeruzalemci – svećenički kajfinovci i politički pilatovci – konačno ga dogovorno pribiše na križ (Iv 19,16).
A učenici? – Juda poljupcem izdaje (Lk 22,48). Petar niječe li, niječe (Lk 22,61). Toma napušta družinu i vraća se u Galileju. Jedva ga našli do tjedan dana. Ostali apostoli „svi ga ostaviše i pobjegoše“ (Mk 14,50). Opće rasulo, kao izgubljeni i izbezumljeni. Nema ih, osim Ivana, do nedjeljnoga jutra.
A On, Bogočovjek, božanski i ljudski nevin, prikazavši Ocu nebeskomu neizmjernu Žrtvu za sve nas grješnike, svojom smrću pobijedi našu smrt i grijeh, a svojim uskrsnućem obnovi nam život!
Molimo Njegovu Majku, koju je s Križa i nama dao za majku i koja je s Njime dušom i tijelom u nebeskoj slavi, da nam ojača vjeru u jedinoga Otkupitelja, umnoži krjeposti i učvrsti nadu.
Sretan Uskrs svima u zemaljskoj prolaznoj borbi za nebeski neprolazan život vječni!
