Čovječji je život nedodirljiv
Praustav, koji je pružao pravnu osnovu za donošenje zakona u povijesti i ustava u modernim zemljama, jest Dekalog ili Deset Božjih zapovijedi. To se odražava i u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela na trećem zasjedanju u Parizu 10. prosinca 1948.
U svom članku 3. Opća deklaracija o ljudskim pravima je jasna: „Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.“ Njezin članak 30 to dodatno potkrjepljuje navodeći kako se ništa se u toj Deklaraciji ne može tumačiti u smislu da bilo kojoj državi, skupini ili pojedincu daje bilo kakvo pravo baviti se bilo kojom djelatnošću ili izvršavati bilo koji čin usmjeren na uništavanje bilo kojega prava i slobode utvrđenih u njoj, uključujući uništavanje prava na život.
Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svom prvom dijelu govori
o pravu na život, da je ljudski život nedodirljiv, a zajamčeno je i člankom 17. slovenskoga Ustava.
Sve napisano u suprotnosti je sa „Zakonom o pomoči pri prostovoljnem končanju življenja“ (Zakonom o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života), koji ozakonjuje smrt (članak 1. stavak 2.) i o kojem će se u Sloveniji odlučivati na referendumu 23. studenoga 2025.
Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života ozakonjuje smrt na način da su za nju suodgovorni liječnik i diplomirana medicinska sestra (članak 20. Zakona o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života).
Na temelju iznesenih činjenica, Zavod za kanonskopravne znanosti zaključuje da je Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života u bitnom neskladu s valjanim međunarodnim i ustavnopravnim standardima zaštite ljudskoga života.
Pravo na život u međunarodnom je pravu određeno kao temeljno i neotuđivo pravo koje uživa najviši stupanj pravne zaštite. Interpretacijska odredba članka 30. Opće deklaracije o ljudskim pravima izričito zabranjuje svaku radnju države ili pojedinca koja bi dovela do uništenja bilo kojega temeljnoga prava, a osobito prava na život, što znači da se pravni akt koji bi omogućio ili ozakonio namjerno uzrokovanje smrti ne može tumačiti kao sukladan načelima Deklaracije.
I Europska konvencija o ljudskim pravima u članku 2. propisuje da država ima dužnost štititi život i ne smije zakonodavno uspostaviti režim u kojem se namjerno uzrokovanje smrti uzdiže na pravno dopuštenu zdravstvenu uslugu. I Ustav Republike Slovenije u članku 17. propisuje kako je ljudski život nedodirljiv, što znači da ga država ne smije pravno relativizirati ili subjektivizirati.
U svom temeljnom normativnom okviru Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života uvodi institucionalizirani mehanizam namjernoga prekida života, za koji su suodgovorni liječnik i diplomirana medicinska sestra. Time zakonodavac objektivno uspostavlja pravni okvir u kojem je čin usmrćivanja pravno dopušten, što je nespojivo s dužnošću države da uspostavlja pravni poredak koji štiti život, a ne da omogućava zahvate koje ga okončavaju.
Ozakonjivanje aktivne pomoći pri okončanju života predstavlja prekid s temeljnim načelom medicinske etike primum non nocere [najprije ne štetiti], kao i s dugogodišnjom pravnom tradicijom u kojoj je liječnikova uloga posvećena liječenju, očuvanju života i olakšavanju trpljenja, a ni na koji način izvedbi čina koji izravno uzrokuje pacijentovu smrt.
Zavod za kanonskopravne znanosti pri Katedri za crkveno pravo Bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani razumije Zakon o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života kao pravno, etički i ustavno neprihvatljiv, jer uspostavlja normativni okvir koji nije u skladu s obvezom države da štiti život, nego omogućuje njegov namjerni i pravno uređeni prekid. Takvo uređenje predstavlja odmak od temeljnih civilizacijskih načela koja proizlaze iz Dekaloga, europske pravne tradicije i međunarodne zaštite ljudskih prava.
doc. dr. Sebastijan Valentan,
predstojnik Instituta za kanonsko-pravne znanosti
izv. prof. dr. Stanislav Slatinek, član
(Teološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani)
doc. dr. Andrej Saje, član
(Teološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani)
prof. dr. Ivan Milotić, član
(Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
izv. prof. dr. Ilija Marković, član
(Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Sarajevu)
doc. dr. Peter Faulk, član
(Pravni fakultet Papinskog sveučilišta u Mexico Cityju)
