Sveti je Otac podsjetio da nam blagdan Prikazanja Gospodinova pokazuje kako susret Boga s Njegovim narodom donosi radost i obnavlja nadu. „Jedino će to povratiti našu radost i nadu, jedino će nas to spasiti od življenja u mentalitetu preživljavanja. Jedino će to učiniti naše živote plodnima i održati naše srce na životu: stavljati Isusa gdje mu je mjesto – usred Njegova naroda“, kazao je Papa.
Multikulturalna preobrazba je u tijeku i stoga je to važnije za posvećene osobe da budu s Isusom umetnuti u život, srce tih velikih promjena – rekao je papa Franjo te dodao da su posvećene osobe pozvane biti kvasac tog tijesta – u skladu s karizmama svojega reda. Da bi to ostvarile, ne smiju upasti u obrambeni stav, niti biti motivirane strahom.
„Staviti Isusa usred njegova naroda znači imati kontemplativno srce“, nastavio je Sveti Otac, „srce sposobno prepoznati kako Bog hoda ulicama naših gradova i našim susjedstvom. Staviti Isusa usred njegova naroda znači uzimati i nositi križ naše braće i sestara. To znači htjeti dodirnuti Isusove rane u ranama svijeta koji je u boli, koji čezne i vapi za iscjeljenjem. Postaviti se zajedno s Isusom usred njegova naroda!“, kazao je Papa, dodavši da to ne čine kao neki vjerski „aktivisti“, već kao muškarci i žene kojima se stalno oprašta i koji su pozvani dijeliti Božju utjehu s drugima.
Papa Franjo je upozorio na „napast“ koju posvećeni život može učiniti neplodnim – napast „preživljavanja“. „Taj nas mentalitet čini reakcionarnima, prestrašenima te se polagano i tiho zatvaramo u svoje domove i sheme. Ta nas napast preživljavanja' tjera da gledamo u prošle dane slave. I umjesto da ponovno zapalimo proročku kreativnost koja se rodila iz snova našeg utemeljitelja, mi radije tražimo prečice kako bismo izbjegli suvremene izazove“, kazao je Papa.
Sveti Otac smatra da mentalitet preživljavanja umanjuje snagu karizme reda jer vodi k tomu da ju se „udomaći“, oduzimajući joj njenu izvornu kreativnu snagu. Ta nas napast tjera da štitimo prostore, zgrade i strukture, te priječi poticanje novih inicijativa. Mentalitet preživljavanja dovodi do toga da zaboravimo na milost; čini nas stručnjacima svetog, ali ne očevima, majkama, braćom ili sestrama te nade koju smo pozvani proročki naviještati – rekao je Papa te nastavio:
„U klimi preživljavanja venu srca naših starijih, oduzimajući im sposobnost sanjanja. Na taj način se onesposobljuje proroštvo koje su naši mladi pozvani naviještati i ostvariti. Ukratko, napast preživljavanja preokreće nešto što Gospodin predstavlja kao priliku za poslanje u nešto opasno, možebitno katastrofalno. I makar ovaj stav nije ograničen samo na osobe posvećenog života, mi smo na poseban način pozvani paziti da ne upadnemo u tu zamku.“
Da bi se osobe posvećenog života zaštitile od te napasti, potrebno je prisjetiti se „snovâ“ utemeljitelja te hrabrost kako bi proročki nosili te „snove“ naprijed. Redovnici i redovnice su pozvani biti „nasljedovatelji nade“ svojih utemeljitelja. Šimun i Ana svojom pjesmom svjedoče činjenicu da je „vrijedno živjeti u nadi jer Gospodin drži svoja obećanja“.
„Budimo s Isusom dok ide ususret svom narodu“, nastavio je Papa, „kako bi bio usred svog naroda. Idimo naprijed, bez prigovaranja ili tjeskobe onih koji su zaboravili prorokovati jer nisu preuzeli snove svojih utemeljitelja; idimo naprijed s hvalospjevom.“ Idimo naprijed, „ne sa strahom, već sa strpljenjem onih koji se uzdaju u Duha, Gospodina snova i proroštava. Na taj način dijelimo ono što je istinski naše: hvalospjev koji se rađa iz nade“, rekao je na kraju papa Franjo.
