Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski
1. Sveta godina 2025.
Bulom Spes non confundit – Nada koja ne razočarava, Sveti Otac papa Franjo odredio je da vrijeme od Božića 2024. do Bogojavljenja 2026. bude posebno milosno vrijeme, vrijeme svetosti, hod savršenstva; da slaveći redoviti Jubilej ponovo u sebi otkrijemo dar i poziv na svetost koji svagdanje uprisutnjujemo u molitvi Očenaša dok izgovaramo zaziv: „Sveti se Ime Tvoje“. Na ovom hodočašću posvećenja Papa nas poziva da se hranimo nadom koja ne razočarava (Rim 5,5). Jer Krist je naša nada i On nas nikada nije razočarao. A poziv Isusov jest poziv na savršenstvo – svetost: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48). Ovaj Isusov poziv nije upravljen samo apostolima i „onima koji će na njihovu riječ povjerovati“ (Iv 1720). Među slušateljima bili su očevi i majke, djeca i mladi, djedovi i bake, radnici i ribari, obrtnici i zakonoznanci. I svi su, kako ističe sv. Matej, bili zaneseni njegovim naukom (Mt 7,28). Biti savršeni kao Otac nebeski znači ispuniti plan koji je On zacrtao o svakomu od nas, što molimo također u Očenašu: „Budi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji“.
Stari Zavjet, Knjiga Levitskoga zakona, prenosi nam misao kojom Bog želi sve ljude učiniti dionicima svoga života. Radi se zapravo o svojevrsnoj zapovijedi Mojsiju: “Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19,2). Ovim riječima, i zapovijedima koje iz nje proizlaze (usp. Lev 19,3-37), sam Bog poziva izabrani narod da ostane vjeran savezu koji je s njim sklopio, da u poniznosti i vjernosti hodi njegovim putovima, da vrši njegovu svetu volju i „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Lev 19,18). A svetost – savršeno življenje djece Božje – očituje se u tomu da „naše djetinjstvo odgovara Božjem očinstvu, kako bi Bog bio slavljen i hvaljen dobrim čovjekovim vladanjem“ kako je svojevremeno pisao sv. Ciprijan.[1]
2. Svetkovina Prikazanja Gospodinova u Hramu
Ovogodišnji Dan života obilježavamo i slavimo na svetkovinu Prikazanja Gospodinova u Hramu. Sv. Luka nas izvješćuje (2,22-40) kako su Marija i Josip, obdržavajući Mojsijev Zakon, nakon što se ispunilo vrijeme njezina čišćenja, ponijeli dijete Isusa u jeruzalemski Hram da ga prikažu Gospodinu. U Hramu ih dočekuju starac Šimun kojemu je Gospodin obećao da ne će vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega, i proročica Ana koja je kroz duge godine postovima i molitvama danju i noću služila Gospodinu.
Promotrimo na kratko ovu čudesnu zajednicu koja se sabrala u Hramu darovatelja života, mjestu posebne Božje nazočnosti. Sve po Božjem Zakonu, u Božjoj Milosti. Marija, Djevica čista prije poroda, u porodu i poslije poroda, nije se imala od čega čistiti. Ali neka sve bude po pisanu Božjem Zakonu.
Josip, duboko svjestan da to Dijete nije njegovo, i ne samo biološki, nego da je to Božji Sin i da u potpunosti pripada Bogu, da je On Riječ Tijelom postala po kojoj sve postade (Iv 1, 3) i da je došao na svijet za spas čovjeka i svega stvorenoga: „On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Lk 1,20); da je on onaj Veliki Svećenik koji jedini „može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ da se za njih zauzima“ (Heb 7,25), polazi iz betlehemske ubožnice u veličanstveni jeruzalemski Hram da izvrši Zakon Gospodnji.
Starac Šimun čovjek Duha Božjega i proročica Ana neumorna u postu i molitvi, na najuzvišeniji način doživjeli su ispunjenje obećanja – punina vremenâ – simbol su pravednikâ koji su s nadom iščekivali pojavak Sina Božjega – obećanog Mesije. Primanje u naručje i gledanje Onoga koji je „postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – da se razotkriju namisli ljudskih srdaca“ (Lk 2,34-35), bilo je ispunjenje svih njihovih nadanja. Ništa im više u ovom životu nije trebalo: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje narodâ – Lumen gentium, slavu puka svoga izraelskoga“ (Lk 2,29-32).
Providnosni hramski susret Svete Obitelji: Isusa, Marije i Josipa, sa starcima Šimunom i Anom upućuje na zaključak da obitelj nije samo bračni savez muža i žene; da obitelj nije samo zajednica roditelja i djece, da je obitelj mjesto gdje se poštuje dostojanstvo starijih osoba: „Ustani pred sijedom glavom; poštuj lice starca“ (Lev 19,32); da je obitelj zajednica onih gdje se Bog časti i proslavlja; zajednica kojoj je Isus i njegovo Evanđelje izvor, tok i uvir životnoga putovanja. I sve u snazi Duha Svetoga. A dijete Isus u naručju starca Šimuna upućuje da je život u Božjim rukama od početka: „Kada vrijeme napuni se da ta misȏ bude čin, Krenu s grada Oca svoga, Stvorac svijeta, Božji Sin. I u tijelu pojavi se kao sinak Djevičin“ i završetkom: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru.“
3. Da život imaju
Isus je došao na ovaj svijet, prošao kroza smrt u uskrsnuće, da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju (Iv 10,10).
Ne malo nas uznemiruju, a vjerujem u ljudskom i kršćanskom osjećaju i rastužuju, vijesti koje svagdanje možemo čuti i gledati preko raznih medija o grijehu koji Bogu vapije, ubijanju tolikih koje sam Bog u svijet pozva da život imaju, u izobilju da ga imaju. I jednako radilo se o velikim ratovima, obračunu kriminalnih skupina, do pojedinačnih ubojstava tolikih nevinih; ubojstva koje više nije strano roditeljima, djeci i mladima. Živimo u vremenu kada čovjek postaje sve više broj, a sve manje ime i prezime, osoba, najsavršenije djelo Božjega stvaranja, slika Boga živoga.
Dok s jedne strane pohvaljujemo sve koji osuđuju bilo koju vrstu zločina i potičemo ih da budu još glasniji, hrabrimo i molitvom pratimo graditelje mira, zaštitnike života i promicatelje dostojanstva ljudske osobe, u isto vrijeme s velikom se bolju pitamo kako do tih istih medija, ureda za zaštitu svega i svačega, parlamentarnih odbora i zakonodavaca ne dopiru krikovi tolikih ubijenih u utrobama majke, bolni jauci teško oboljelih, osamljenih i ostavljenih. Ili se pak varamo? Naime, svaki se govor o abortusu napada, promicatelji života bezumnim argumentima o pravu žene na vlastito tijelo, a u isto vrijeme niječući pravo na život začetoga i još nerođenoga, u javnom prostoru se diskvalificira, a parlamentarci, pa i oni koji se deklariraju kao vjernici, ne slijede glas savjesti nego dižu ruke u interesu bezbožnih politika donoseći zakone o legalizaciji pobačaja i potpomognuta samoubojstva – eutanazije.
Crkva je uvijek imala snage stati u zaštitu života, podignuti glas u zaštitu najranjivijih kojima se oduzima iskonsko – božansko pravo na život od naravna začeća do naravne smrti i neumorno posvješćivati i učiti: da je ljudski život svet i nepovrjediv; da je njegov jedini Gospodar Bog, a nama ljudima povjerena je uzvišena zadaća da ga čuvamo, branimo i održavamo; da život jednom začet treba najbrižnije štititi; da su abortus i čedomorstvo strašni zločini[2]; da je izravno i namjerno ubojstvo nevina ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo[3]; neotuđivo dostojanstvo ljudskog života i u njegovoj krajnjoj etapi trpljenja i smrti te da je eutanazija, u svakoj prilici i situaciji „u sebi zao čin“.[4] Tom glasu i crkvenom Učiteljstvu pridružujemo se i mi ovom porukom za Dan života 2025. godine.
Kada se izraelski narod našao pred prijetnjom uništenja, Mordokaj šalje poruku svojoj nećakinji Esteri, babilonskoj kraljici: “Nemoj misliti da ćeš se zato što se nalaziš u kraljevoj palači spasiti jedina od svih Židova: jer budeš li u ovoj prilici šutjela, doći će Židovima pomoć i spas s druge strane, a ti ćeš s kućom svoga oca propasti“ (Est 4,13-14).
Stoga, draga braćo i sestre u Kristu Isusu koji nas poziva da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski i koji dođe na ovaj svijet, koji je prošao kroz smrt i uskrsnuće, da ljudi imaju novi život, da ga u izobilju imaju, uvijek, a posebno danas, kada sotona zaodjenuta „civilizacijskim dosezima“ po kojima dostojanstvo i pravo „maloga“ – posebno nerođenoga i nemoćnoga – pred interesom „moćnoga“ nema nikakvu vrijednost, pozvani smo da budemo „evanđelje života“. Naša zemlja i Crkva u njoj koja još uvijek nije iscijelila rane i izbrisala suze zbog ne tako davnih ratnih ubijanja, progonstava i razaranja, dok zajedno s cijelim svijetom osjeća posljedice strašnih ratova, klimatskih promjena, socijalne neosjetljivosti i gaženja temeljnih ljudskih prava, nadasve je potrebna brige i borbe za život. Jer odavna su nam kolijevke, vrtići i škole sve praznije, a starački domovi i groblja punija. Nažalost nisu rijetki pobačaji, a tolikim starima, bolesnima i nemoćnima tama, vlaga i samoća jedine su životne pratiteljice. Pred ovim žalosnim pojavama koje vode samouništenju, nitko ne smije zatvarati oči, okretati glavu, šutjeti. Ponovimo još jednom Mordokajeve riječi Esteri: Budeš li u ovoj prilici šutjela, doći će Židovima pomoć i spas s druge strane, a ti ćeš s kućom svoga oca propasti.
4. Molitva
Želimo ovo razmišljanje – poruku završiti pozivom na molbenice:
– da naša molitva bude molitva proročice Ane koja je danju i noću postovima i molitvama služila Gospodinu te je poput starca Šimuna vidjela „Svjetlo na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga“;
– da naše obitelji budu zajednice milosti i molitve, škola ljudskih i kršćanskih krijeposti, napose krijeposti ljubavi, a euharistijski Kruh da nas učini jednim jedinim tijelom;
– da nas Presveto Srce Isusovo po zagovoru Bezgrješnog Srca Marijina očuva od svakoga grijeha, posebno grijeha protiv vjere, ufanja i ljubavi, grijeha protiv života, grijeha psovke i bludnosti, grijeha jezika i zavisti, grijeha mržnje i svakoga zla te budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski;
– da se otvorimo životu, da se iz kolijevki i obitelji naših čuje vika djece a svi članovi naših obitelji postignu sretnu starost i nekoć s prijateljima uživaju vječnu radost na nebu;
– da se uvijek i svugdje u nama i po nama vrši volja Božja, obdržavaju Božji Zakoni i naredbe. Jer, „jedan je Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima“ (Ef 4,6).
Sveti Otac papa Benedikt XVI., na Molitvenom bdjenju za nerođeni život u Vatikanu, 27. studenoga 2010. izmolio je ovu molitvu[5] koju rado s vama dijelimo i molimo:
Gospodine Isuse, Ti vjerno posjećuješ i svojom nazočnošću ispunjaš Crkvu i povijest ljudi; Ti nas po čudesnom sakramentu svoga Tijela i Krvi činiš dionicima božanskog života i daješ nam da kušamo radost vječnoga života; klanjamo Ti se i blagoslivljamo Te.
Stojimo ničice pred Tobom, začetniče i ljubitelju među nama stvarno prisutnog i živog života i molimo Te: Probudi u nama poštovanje za svaki rađajući život, daj da u svakom plodu majčinske utrobe prepoznajemo divno Stvoriteljevo djelo, naša srca pripremi za velikodušan prihvat svakog djeteta koje se pomalja na život.
Blagoslovi obitelji, posveti svezu zaručnika, oplodi njihovu ljubav. Svojim svjetlom prati odabire zakonodavnih skupština da narodi i države priznaju i poštuju svetost života, svakoga ljudskog života.
Upravljaj djelom znanstvenika i liječnika da napredak pridonese cjelovitom dobru osobe te da nitko ne nastrada od ubijanja i nepravde. Kreativnom ljubavlju obdari upravitelje i gospodarstvenike da uvide i promiču prikladne životne uvjete kako bi se mlade obitelji mogle smjerno otvoriti rađanju svoje djece.
Utješi bračne parove koji pate jer ne mogu imati djece, providi u svojoj dobroti. Odgajaj sve da se skrbe za siročad i napuštenu djecu, da mogu osjetiti toplinu Tvoje ljubavi, utjehu Tvoga Božanskog Srca.
S Marijom Majkom tvojom, velikom vjernicom, u čijoj si utrobi uzeo našu ljudsku narav, od Tebe, koji si jedino naše Dobro i Spasitelj, očekujemo snagu da možemo voljeti život i služiti mu, čekajući da u Tebi zauvijek živimo, u zajedništvu Blaženoga Trojstva. Amen!
Željko Majić
banjolučki biskup,
predsjednik Vijeća za laike, obitelj i život BK BiH
