U nazočnosti rodbine ubijenih osoba i drugih vjernika, njih oko 150, obilježavanje je započelo polaganjem vijenaca i molitvom ispred spomen-obilježja, a zatim je služena misa u župnoj crkvi Sv. Ante koji je predvodio župnik u župama Presvetoga Srca Isusova Obri i Sv. Ilije proroka Solakova Kula vlč. Marin Marić uz koncelebraciju petorice svećenika među kojima i domaćeg župnika fra Ivice Karatovića, javlja nedjelja.ba.
U prigodnoj propovijedi don Marin je istaknuo kako je hrvatski narod kroz svoju burnu povijest uvijek bio na nekoj kušnji, kao i njegovi vjerski i nacionalni predstavnici. „Ova zemlja u kojoj živimo nije ništa drugo nego prostor kušnje. A kušnja je sve ono što se protivi našoj naravi, dakle, sve ono što nam nanosi bol i patnju. Ovaj naš život nije ništa drugo nego jedna stalna borba. A u svakoj borbi možeš biti pobjednik ili poražen. U kušnji možeš biti svet, a možeš se okrenuti i protiv Boga. Zato su nam kušnje potrebne i dobre za naš život“, posvijestio je propovjednik naglašavajući kako je u kušnjama važno ostati vjeran Bogu.
Objasnio je među ostalim kako „teška i krvava bijaše naša prošlost i trebalo bi nam mnogo vremena kako bismo izlistali njezine stranice“. „Naš napaćeni narod je kroz svoju povijest bio pretplaćen za tamnice i razne kazamate“, kazao je don Marin pojasnivši kako su mnogi u tim tamnicama proveli teške godine i umirali, a sve kako bi mogli pokazati svoju vjersku i nacionalnu pripadnost, odnosno ono što bi trebala jamčiti osnovna ljudska prava.
Podsjetimo, među ubijenima 16. travnja 1993. najviše je civila koji su ubijeni na različitim lokacijama, te pripadnika HVO-a. Oni su:
1. Jure (ime oca Ante) Anđelić, 1926.
2. Ante (Tadija) Anđelić, 1972.
3. Andrija (Ilija) Drljo, 1947.
4. Franjo (Ilija) Drljo, 1942.
5. Ante (Jozo) Drljo, 1936.
6. Ivan (Pero) Drljo, 1939.
7. Kata (Ivan) Drljo, 1937.
8. Kata (Mićo) Drljo, 1918.
9. Tomo (Andrija) Drljo, 1926.
10. Anđa (Juro) Ivanković, 1936.
11. Ilija (Ante) Ivanković, 1936.
12. Smiljko (Mirko) Krešo, 1940.
13. Ivica (Jure) Krešo, 1935.
14. Veljko (Andrija) Krešo, 1934.
15. Stipe Mandić, 1923.
16. Branko (Andrija) Mlikota, 1925.
17. Nedjeljko (Marko) Krešo, 1953.
18. Pero (Smiljko) Krešo, 1961.
19. Stipo (Pero) Ljubić, 1961.
20. Milenko (Stipe) Mandić, 1961.
21. Željko (Slavko) Blažević, 1965.
22. Ivan (Andrija) Drljo, 1971.
i 23. Zdravko (Ivan) Drljo, 1962.
Za zločine je osuđen zamjenik zapovjednika postrojbe Zulfikar Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora te pripadnici te postrojbe: Edin Džeko, Nedžad Hodžić i Mensur Memić na 13, 12 i deset godina. Nakon priznanja krivice Rasema Handanović dobila je kaznu od 5,5 godina zatvora.
Za isto je nedjelo suđeno i Zulfikaru Ališpagi, ali je navodno zbog njegova zdravstvenog stanja suđenje bilo prekinuto. Nakon više od četiri godine od posljednjeg ročišta i 13 godina od podizanja optužnice, suđenje Ališpagi nastavljeno je 13. veljače 2024.
