U Konvenciji se govori, prije svega, o obvezama u odnosu prema djetetu kao i o obavezama brojnih društvenih činilaca u vezi zaštite djeteta.
To je prvi dokument u kojem se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi kojoj je potrebna posebna zaštita. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta (1959.) koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obvezuje stranke na pridržavanje njezinih odredbi i uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratificirale.
