Ono što je osobito važno, vidimo u činjenici da već lijep broj znanstvenika u svijetu, posebno medicinske struke, objavljuje znanstvene radove kojima potvrđuje da su poduzetim mjerama prouzročene neusporedivo veće štete nego koristi.[1] Kod nas je još uvijek teško pronaći takve radove, ali se s današnjim iskustvom možemo kritički osvrnuti na mnoge od onih koji su ranije objavljeni i prema onome što je napisano zaključiti da su dobrim dijelom intelektualno, znanstveno i moralno manjkavi.[2] Ipak, dok su znanstvenici još uvijek uglavnom suzdržani, uočavamo da je sve više onih medijskih kuća koje su zagovarale stroge mjere, a sada sve otvorenije, iako još uvijek stidljivo, upozoravaju na njihove negativne posljedice. Zapravo, većina promicatelja strogih mjera, od članova obitelji, susjeda i kolega, do Stožera za civilnu zaštitu, koji su svakodnevno ponižavali one koji su se opirali tiraniji, najčešće sada o ovoj temi šute.
Dolazi tako na vidjelo da su opasnosti od pandemije maliciozno uvećavane, a iz različitih razloga, od profiterskih do ideoloških i depopulacijskih, pa se sve što je poduzimano može uskoro bjelodano pokazati, kako su na to neki odmah i upozoravali, kao zločin protiv čovječnosti. Zbog neprimjerenih mjera mnogi su izgubili život, a drugi trpe mnogostruke teške posljedice, neusporedivo ozbiljnije od onih koje bi proizvela sama bolest. Kako nam tvrde, virus nije nestao, ali se na njega gotovo više nitko ne obazire. Takvo se stanje ne može pripisati uspjesima cijepljenja, jer ono kod nas nije provedeno ni u približnoj mjeri za koju se tvrdilo da je nužna kako bi bolest uzmaknula. Drugim riječima, svi argumenti zagovornika strogih mjera, zatvaranja, cijepljenja, COVID-potvrda itd. padaju u vodu i zato je razumljivo da je jedini njihov odgovor – šutnja. I strah neće li se ipak dogoditi da zbog svojih riječi i postupaka danas-sutra kazneno ili nekako drukčije odgovaraju.
U tom svjetlu ne bi bilo objektivno zaobići ni neke važne katoličke medije, udruge i društva, koji su također izravno i gotovo svakodnevno promicali stroge mjere, obrazlažući da su one izraz ljubavi prema bližnjemu, ali su u jednom trenu utihnuli. Jednako se odnosi i na veći dio biskupa, teologa, svećenika i redovnika, kao i javno zauzetih vjernika laika. Konačno, isto se može, i prije svih drugih, primijeniti i na samog Svetog Oca. Kao svima vidljiv zaključak proizlazi da je hijerarhijska Crkva činila krive korake, počevši od uskrate svete Mise i sakramenta ispovijedi za narod, do opravdavanja cijepljenja i COVID-potvrda, pa se valja pripremiti na mogućnost da će zbog toga morati položiti račun. Dosad još nismo uočili da se itko iz njezinih redova ispričao zbog tih krivih poteza, a mislimo da je to potrebno.
Naime, nama je vjernicima samo po sebi razumljivo da treba opraštati, i to bez zadrške, kako i Milosrdni Otac oprašta grijehe svakome tko se iskreno kaje. Međutim, ako iskrenog priznanja grijeha nema, nema ni materije koja bi se mogla oprostiti pa grijeh ostaje. Tako grijeh priječi i izmirenje s Bogom i s Crkvom. U tom svjetlu možemo reći da je važno za pravo jedinstvo Naroda Božjega da svi oni koji su pridonijeli širenju zla, iako su to činili uglavnom u neznanju i s uvjerenjem kako čine dobro bližnjima, priznaju da su pogriješili. Zbog njihovih postupaka, posebno s obzirom na umanjenje ozbiljnosti ograničenja u crkvama i ismijavanje onih koji su odbijali cijepljenje cjepivima okaljanim pobačajima, mnogi su unutar Crkve ostali duboko duhovno ranjeni i očekuju melem u riječi: Oprostite! Štoviše, isto očekuju i mnogi izvan nje, jer su se nadali da će im Sveti Otac i biskupi pružiti zaštitu i podržati ih u ljudskom dostojanstvu, a pokazalo se suprotno.
Stoga, ako svoju pogrešku u stavu prema pandemiji itekako prepoznaju mnogi od onih koji nisu vjernici, nije previše očekivati da ona još više bude vjernicima jasna. Dosad se sve moglo opravdati neznanjem i utjecajem propagande, ali više ne. Možda ovoga puta ne treba čekati da kajanje krene od Svetog Oca, nego će za početak biti dovoljno i kakvo iskreno javno priznanje nekog svećenika ili vjernika laika, s nadom da će obuhvatiti i druge i konačno završiti crkvenim dokumentom u kojem će se barem riječima ispraviti ono što se nije smjelo dogoditi u djelima. Na takav način Crkva ima priliku ne samo iskreno priznati i ispraviti ono u čemu je sama pogriješila, nego time postati i stvarna zaštitnica dostojanstva svih onih koji još uvijek zbog nerazumnih mjera teško trpe.
Ovdje još skrećemo pozornost na upotrebu same riječi Crkva. Crkva je prije svega otajstvena stvarnost, sadrži u sebi božanski i ljudski element, istovremeno je po Bogu, po Kristovom djelu otkupljenja i po snazi Duha Svetoga sveta, ali je po nama ljudima grešna, ona je i vidljiva i nevidljiva, materijalna i duhovna stvarnost, znak je samoga Boga i svrha joj je sve ljude privesti spasenju, u onom svom ljudskom elementu sveta je koliko smo mi vjernici sveti i grešna je koliko smo mi grešni, ona je Hram Duha Svetoga, otajstveno Tijelo Kristovo kojemu je On Glava, a mi udovi, ona je Narod Božji…, jednom riječju – Crkva je misterij. U tom smislu, ne smije se ispustiti iz vida sveukupnost njezina značenja, ali ipak valja primijetiti da je u današnje vrijeme često i oni koji bi po svom poslanju posebno trebali paziti na tu otajstvenu stranu spuštaju na ovozemaljsku razinu. Primjerice, pojedini se biskupi, pa i Sveti Otac, ispričavaju u ime Crkve za neka djela s kojima najveći broj vjernika nema baš nikakve veze i time im na neki način nepotrebno stavljaju teret stigme i svega onoga što ona za sobom povlači. U takvim ponižavajućim okolnostima u kojima se svi članovi Božjeg Naroda neizravno optužuju, teško se uzdići prema shvaćanju Crkve kao nadnaravne stvarnosti, sakramenta sveopćeg spasenja. Uz to, i ne samo zbog toga, prosječan čovjek će redovito svaki spomen Crkve vezivati uz njezin hijerarhijski dio. Imajući to u vidu, ni mi ovdje nismo pravili jasnu razliku pa je sada ističemo.
Zapravo, s obzirom na navedeno, može se reći kako u odgovoru na pandemiju najveća odgovornost, istina, leži na hijerarhijskoj Crkvi, ili točnije na njezinu većem dijelu, jer je prva bila pozvana braniti ljudsko dostojanstvo, ali s druge strane odgovornost leži na svima nama, jer je i glas onih unutar Crkve koji su se bunili protiv mjera bio nedovoljno jak, a trebao je odjekivati s krovova. Imajući u vidu ciljeve onih koji su sve zamislili i koordinirali – radikalno smanjenje ljudskog roda – što virusom, što cjepivom, što posljedicama poduzetih mjera, trebalo se u toj borbi protiv Vrhovništva i Vlasti izložiti do mučeništva. Stoga zaključujemo kako se u ovoj stvari itekako imamo razloga ispričati u ime cijele Crkve. No, još više, valja nam svima poraditi na ponovnom razumijevanju Crkve kao otajstvene stvarnosti, Božje svojine, Kristova Tijela i Hrama Duha Svetoga, one vidljive zajednice koja odražava nevidljivu Božju milost, koja ukupnošću svoga djelovanja ostvaruje i pokazuje jedinstvo ljudi s Bogom i međusobno, a onda sa svoje strane činiti ono što je u našoj moći, a što nije u vjeri, nadi i ljubavi prepustiti Božjoj providnosti.
[1] Ovdje skrećemo pozornost samo na pisanje dr. Valerija Vrčeka i dr. Gordana Lauca, koji redovito čitatelje upućuju poveznicama na nove stručne radove objavljene u znanstvenim časopisima. Usp. https://www.glas-koncila.hr/author/vvrcek/; https://www.facebook.com/gordan.lauc.
[2] Pretraživanjem članaka po ključnim riječima (npr. COVID-19, korona, mRNA cjepiva, COVID-potvrde i sl.) na portalu koji okuplja hrvatske znanstvene i stručne časopise „Hrčak“ možemo uočiti da je vrlo malo onih priloga u kojima su autori kritički analizirali nužnost i štetnost mjera i cjepiva, tj. većina je onih koji su ih opravdavali i promicali ili barem zauzimali neutralan stav. Usp. ključne riječi na: https://hrcak.srce.hr/. Ozbiljnije odstupanje od tog pravca vidimo uglavnom kod znanstvenika iz područja psihologije, psihijatrije, sociologije i ekonomije, a koji su mogli jasno predvidjeti i javno upozoriti na posljedice za duševno zdravlje ljudi i gospodarstvo, a da pritom nisu morali ulaziti u ona tematska područja zbog kojih je postojala opasnost da će biti cenzurirani.
Piše: Snježana Majdandžić-Gladić|vjeraidjela.com
