Za 24 sata je svojedobno ispričao kako je nekoliko puta vršio egzorcizam i što preporuča u borbi protiv zloduha..
- Nije me strah raditi egzorcizam. Znam da mi đavo ništa ne može i da se boji molitvi, a najviše Gospe. Sam obred traje oko dva sata, a za to vrijeme Sotona obično psuje i vrijeđa Boga, i to često na stranim jezicima poput latinskog ili španjolskog - ispričao je jednom prilikom u razgovoru za 24sata fra Josip Marcelić (86), splitski svećenik koji je nekoliko puta vršio egzorcizam, a napisao je i knjigu o najpoznatijem slučaju egzorcizma u svijetu “Anneliese Michel - zli duhovi”.
Omiljeni svećenik u crkvi Svete obitelji u Splitu preminuo je prije nekoliko dana u KBC-u na splitskim Križinama, u 89. godini života. Svećenik je bio više od 65 godina.
'Ma šta će mi ona suknja zapovijedati'
Nekadašnji profesor dogmatike na splitskoj Teologiji i KBF-u, uzimajući u obzir svoje i slučajeve drugih egzorcista koje je godinama proučavao, rekao je tada da se Sotona više od Isusa Krista boji Majke Božje. Jednom prilikom kroz opsjednutu ženu rekao je: “Ma što će mi ona suknja zapovijedati!”
- Krunicu posebno ne voli, pa zato svima u obrani od zloduha preporučujem da je redovito mole - rekao je fra Josip, koji je posljednji put vršio egzorcizam prije nekoliko godina nad jednom djevojkom.
Bilo je to, kaže, u Splitu u crkvi, a sam čin trajao je dva sata. Djevojka je djelomično funkcionirala, vidjelo se da nešto nije u redu. Župnik ju je poslao k fra Josipu Marceliću, a on je tad od biskupa dobio ovlaštenje za egzorcizam. No stanje, koliko je čuo, nije do kraja riješeno. Djevojka je prestala dolaziti, a slučaj je bio ozbiljan te je u početku dolazila i jednom tjedno. Na samom činu djevojka bi odjednom počela psovati i vrijeđati, a i dobila bi neku nadnaravnu snagu. Tri osobe trebale su je držati. Kaže da su u njegovim slučajevima gotovo uvijek opsjednute bile žene. Naglašava da prilikom egzorcizma s njim ili ovlaštenim egzorcistom treba biti još nekoliko ljudi koji mole ili drže opsjednutu osobu ako je to potrebno.
'Može se biti opsjednut sa više zloduha'
- U većini slučajeva nakon nekog vremena prilikom egzorcizma pitam ime zloduha. U početku većinom lažu jer se skriva, ali naposljetku kažu istinu. Većinom se radi o starim biblijskim imenima ili imenima iz drugih religija, poput hinduizma. Također, osoba može biti opsjednuta s više zloduha.
Postoje zloduh psovki, zloduh krađe, zloduh seksualnosti, zloduh raskidanja obitelji i drugi. Dakle, oni imaju svoje specijalnosti. Kad napadaju osobu, onda se znaju i udružiti - rekao je fra Josip Marcelić te istaknuo kako je zloduha najlakše istjerati ako se opsjednuti odmah nakon što je sklopio savez sa Sotonom obrati svećeniku i traži egzorcizam.
Ima, kaže, ljudi koji znaju đavlu predati dušu, a zauzvrat od njega traže da im ispuni neke želje. No ako to godinama traje, onda ga je puno teže istjerati. Naše vrijeme se, govorio je fra Josip Marcelić, na različite načine zanima za zle duhove, za đavla. On je ušao u književnost, gdje igra ne baš jasnu ulogu dvorske lude. Neki povjesničari pokušavaju pomoću njega protumačiti teške i neprotumačive događaje daleke i bliske ljudske prošlosti.
Mnogo ljudi se bavi raznim praznovjernim praksama i u podzemlju postoje poklonici Sotone i čitava ‘njegova crkva’ s đavolskim kultom. S druge strane, niječe se uopće postojanje đavla te se uvjerenje i vjera da on postoji pripisuje ili bolesnoj mašti ili mitološkom shvaćanju svijeta i života.
Proučavao Torinsko platno
Fra Josip Marcelić bio je jedan je od osnivača Hrvatske udruge Benedikt. Rođen je 1929. godine u Preku na otoku Ugljanu, doktorirao je iz teologije na Lateranumu u Rimu 1966. godine. Bio je višegodišnji profesor, višekratni rektor i vicerektor na Teologiji (sada KBF-u) u Splitu. Proučavao je Turinsko Platno, ukazanja Gospe Guadalupske i život Arškog župnika te je izdao knjige o tim temama: "Turinsko platno", "Gospa Gudalupska - Aheropita", "Arški župnik i nova evangelizacija".
Napisao je scenarij za istoimene filmove te prevodio i pisao knjige u nakladničkom nizu „Duh i voda". Komadom platna veličine 4,36x1,10 m, u kojem je navodno bilo umotano tijelo Isusa Krista nakon razapinjanja na Kalvariji, a zatim neobjašnjivo ostavilo trodimenzionalne obrise osobe koja je neosporno bila mučena kao što pričaju Evanđelja, fra Josip Marcelić iscrpno se bavio. O tome je snimio i film, a proučavajući ga, došao je do zaključka da je ono neraskidivo povezano s Kristovim uskrsnućem.
'Platno nije dokaz uskrsnuća, ali upućuje na njega'
Torinsko platno fra Josip naziva Turinskim, što je arhaični hrvatski naziv. Turinsko platno bilo je “samo relikvija” sve dok ga 1898. nije fotografirao Secondo Pia. Tad se zaprepastio jer se na negativu jasno vidio otisak razapete osobe, a posebnu pažnju privukla je jasnoća otiska lica, čovjeka s trnovom krunom koji je patio prije smrti.
No fra Marcelić je upozorio da platno nije dokaz uskrsnuća, ali da ono upućuje da je takvo nešto moguće. Uskrsnuće se, ističe, ne može dokazati nikakvim instrumentima, budući da se radi o nekoj drugoj dimenziji postojanja, o samom pitanju smisla ljudskog života i nadživota.
Sve više dokaza da je platno Kristovo
Naglašava i važnost tehnologija jer što znanost i tehnika više napreduju, to je sve više dokaza da je platno Kristovo.
- Ranije se nikako nije moglo utvrditi išta slično, poput 3D projekcije, medicinskih i botaničkih analiza, golemih uvećanja mikroskopskih detalja... Važno je spomenuti sljedeće: kad su Isusa pitali za znak da je on Mesija, Isus je rekao da im neće biti dan znak osim znaka Jone proroka. A biblijski prorok Jona je tri dana boravio u utrobi ribe, baš kao što je Krist tri dana bio u grobu - rekao je tada fra Josip za 24 sata.
