No nećemo ovdje govoriti o koroni koja nam je svojom sumornošću i upornošću donijela mnoge nevolje i prisilno nametnula nove navike ponašanja. Ovdje će biti riječi o jednoj drugoj epidemiji. Epidemiji pametnih telefona.
Manfred Spitzer od prije je poznat hrvatskoj javnosti. Prije godinu i pol ovaj je njemački psihijatar i neuroznanstvenik gostovao u Zagrebu. Njegovi bestseleri „Digitalna demencija“ i „Usamljenost“ izazvali su svjetsku pozornost. Sada se ponovno osvrće na jedan od najvažnijih problema suvremenog čovjeka – njegovu gotovo egzistencijalnu ugroženost utjecajem pametnih telefona. Spitzer svojom novom knjigom „Epidemija pametnih telefona“ naglašava kako digitalna tehnologija urušava osnovne postavke našeg života u zajednici.
Iako se suvremenog čovjeka neprestano krivo poučava kako je nužna digitalizacija svih sustava, kao što su npr. zdravstvo ili obrazovanje, sve je jasnije kako sveprisutnost tehnologije izaziva fatalne nuspojave. Tako je analiza podataka PISA-e iz više od 50 zemalja tijekom deset godina pokazala da što je više novca neka zemlja uložila u digitalnu infrastrukturu (računala, bežični internet u učionici), to je veća vjerojatnost da će se postignuća učenika u toj zemlji srozati. Pametni telefon na učeničkoj klupi smanjuje sposobnost razmišljanja i kvocijent inteligencije.
Svojom knjigom, koja nosi zanimljive podnaslove „Usamljeni samci“ i „Fantomska vibracija“, Spitzer glasno svraća pozornost na negativne utjecaje informacijske tehnologije: nepravilno držanje i pretilost, depresija i anksioznost, pojačana nemogućnost zadržavanja pozornosti, povećano rizično seksualno ponašanje i smanjeni kapaciteti pri učenju. Podaci pokazuju kako polovica korisnika pametnih telefona na njima provodi više od pet sati dnevno. Širom svijeta svi korisnici svakodnevno pogledaju ukupno milijardu sati videozapisa na YouTubeu. Dakle, prilično velik dio čovječanstva troši značajan dio (otprilike trećinu) svog budnog vremena s malim uređajem koji postoji tek deset godina unazad.
Nadalje, pametni nas telefoni vode u različite vrste strahova, kao što je strah od toga da ćemo nešto propustiti (engleski: fear of missing out, skraćeno Fomo), koji je prisutan kod više od 60% svih korisnika. Uz to je očito kako pametni telefoni ometaju razvoj najvažnije životne vještine – samokontrole. To bi u obzir trebali uzeti osobito roditelji u odgoju svoje djece. Naime, prečesto je jedini pedagoški odgovor na plač djeteta onaj da mu otac ili majka turnu mobitel u ruku.
Svakako da pretjerana uporaba pametnih telefona bitno utječe i na naš društveni život. Ljudi sve manje provode vrijeme jedni s drugima, pa zato i manje razmjenjuju svoje ideje, iskustva, osjećaje i misli. Empatija, nastavlja Spitzer, uči se na gotovo isti način kao i hodanje i govor. Potrebno je desetke tisuća izravnih kontakata s drugim ljudima. Ako se izravni kontakti zamijene elektronskim medijima, empatija nestaje. Slijedom toga je ustanovljeno da što više sati mladi provode pred ekranima, to manje empatije imaju prema roditeljima i prijateljima.
Dok se čini kako epidemiju koronavirusa laganim koracima stavljamo pod kontrolu… epidemiji pametnih telefona zasad se ne nazire kraj. Dojma smo da se ta bolest nezaustavljivo i nekontrolirano širi, zauzimajući svaku pa i najmanju poru našega života. Pogubno je to osobito za mlade. Spitzer svojom hvalevrijednom i provokativnom knjigom pokušava osvijestiti čitalačku publiku i dati drugačiji pogled na tehnologiju. Pri tome on upozorava kako „malo čudo od tehnike“ utječe na bolesni stil života u kojem smo postali sami sebi dovoljni. Time se autor neizravno dotiče kršćanske duhovnosti te evanđeoskih vrijednosti koji nas uče kako čovjek nije svrha samome sebi. Naime, svoj život valja graditi s drugima i za druge.
Izvor: fra3.net
