Ostavimo po strani povijesni, politički i ekonomski kontekst u kojem su ovi ratovi nastali i razvijali se te se usredotočimo na moralni problem koji se pojavljuje na horizontu. U razdoblju Hladnog rata ravnoteža između dviju supersila, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, osigurana je strategijom „odvraćanja“, odnosno „uzajamno zajamčenog uništenja“ (MAD). Prema toj strategiji, nuklearno oružje, zbog svog razornog potencijala, predstavljalo je sredstvo odvraćanja neprijatelja od napada koji bi izazvao razoran odgovor. Nuklearni arsenali imali su jedinu svrhu „poništiti nuklearno oružje“ (Herman Kahn, Filozofija atomske borbe, tr. it., Il Borghese, Milano 1966., str. 138).
U postmodernom razdoblju nakon pada Berlinskog zida više ne postoje zajednička međunarodna pravila. Upotreba nuklearnog oružja spominje se, primjerice, od strane Vladimira Putina kao sredstvo za ponovno uspostavljanje vojne ravnoteže u slučaju inferiornosti u konvencionalnom oružju ili, u slučaju Irana, kao strateški cilj uništenja države Izrael. Jedno od pravila odvraćanja bilo je ne spominjati ime bombe uzalud. Verbalna eskalacija kojoj svjedočimo mogla bi dovesti do stvarnog rata brže nego što možemo zamisliti.
Osnovno pitanje koje se sada postavlja glasi: bi li nuklearni odgovor na nuklearni napad bio zakonit, ili je sam nuklearni rat inherentno nemoralan, kao što je izjavio papa Franjo, koji je 24. studenog 2019. u Hirošimi izjavio: „Korištenje atomske energije u ratne svrhe je nemoralno, jednako kao što je i posjedovanje nuklearnog oružja nemoralno.“ Je li to nauk Crkve?
Kako bi se riješio ovaj složeni moralni problem, potrebno je podsjetiti da je Crkva više od tisućljeća dosljedno učila o legitimnosti rata vođenog za pravedan cilj. Ova doktrina, nakon svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog, dodatno je razvijena u raznim aspektima od strane velikih španjolskih teologa “Druge skolastike,” poput dominikanca Francisca de Vitorije (1492.–1546.) i isusovca Francisca Suareza (1548.–1617.), te je razrađena od strane velikih katoličkih moralista i sociologa 20. stoljeća, poput oca Antonija Messinea (1897.–1978.) i oca Johannesa Messnera (1891.–1984.).
Međutim, moderno doba svjedočilo je nastanku i razvoju oružja poput atomskog, biološkog i kemijskog (A.B.C.), koja se razlikuju od konvencionalnog oružja ne samo po stupnju svoje moći nego i po svojoj naravi. Ona su, naime, sredstva nediferencirane destrukcije, nanoseći štetu nevinima ili samim borcima u mjeri nesrazmjernoj s rezultatima rata.
Papa Pio XII. osvrnuo se na ovo pitanje u raznim govorima, a posebno u svom obraćanju Sedmoj svjetskoj medicinskoj skupštini 30. rujna 1954., u kojem je postavio pitanje: „Je li moderni ‘totalni rat,’ osobito A.B.C. rat, dopušten u načelu? Ne može biti sumnje, osobito zbog užasa i golemih patnji uzrokovanih modernim ratovanjem, da njegovo pokretanje bez pravednog razloga (tj. bez da ga nameće očita i krajnje teška nepravda koja se nikako ne može izbjeći) predstavlja zločin vrijedan najstrožih nacionalnih i međunarodnih sankcija. Isto tako, pitanje dopuštenosti atomskog, kemijskog i bakteriološkog ratovanja ne može se postavljati u načelu, osim u slučajevima kada se mora procijeniti kao neophodno za obranu pod navedenim uvjetima. No čak i tada treba poduzeti sve mjere kako bi se to izbjeglo, bilo međunarodnim dogovorima, bilo postavljanjem vrlo jasnih i strogih ograničenja za njihovu uporabu, tako da njihovi učinci ostanu ograničeni na stroge zahtjeve obrane. Kada, međutim, uporaba tih sredstava uključuje takvo širenje zla da ono potpuno izmiče ljudskoj kontroli, njihova uporaba mora biti odbačena kao nemoralna. U tom slučaju više ne bi bilo riječi o ‘obrani’ protiv nepravde i nužnom ‘očuvanju’ legitimnih dobara, nego o pukom uništenju cjelokupnog ljudskog života unutar dosega. To nije dopušteno ni u kakvom obliku“ (Govor i radijske poruke, sv. XVI., str. 169).
Upotreba A.B.C. ratovanja, kako zaključujemo iz odlomka Pija XII., dopuštena je samo ako je nametnuta krajnje teškom i neizbježnom nepravdom, te ako se njezini učinci mogu na neki način kontrolirati.
Otac Bernard de Lacoste Lareymondie, ravnatelj bogoslovna sjemeništa Ecône Bratstva svetog Pija X., u članku iz 2019. objavljenom u časopisu La Porte latine, sažeo je katolički stav na sljedeći način: „Prema petoj Božjoj zapovijedi, nikada nije dopušteno izravno ubiti nevinu osobu. To je u svojoj biti zlo. To je smrtni grijeh protiv pravde. Stoga, čak i u kontekstu pravednog rata, ubijanje velikog broja civila kako bi se neprijatelja natjeralo na predaju duboko je nemoralno. Međutim, ako se radi o neizravnom ubijanju nevine osobe, pitanje postaje složenije. To je dopušteno pod sljedećim uvjetima: 1) da smrt nevine osobe nije namjeravana, već samo očekivana, dopuštena i tolerirana (sveti Toma Akvinski, Summa Theologica, II-II, 64, 6.); 2) da smrt nevine osobe ne uzrokuje željeno dobro (Rim 3, 8); 3) da postoji proporcionalan razlog (Summa Theologica, II-II, 64, 7).“
„Ovo posljednje stanje,“ nastavlja otac Lareymondie, „u slučaju atomske bombe često nije zadovoljeno. Na primjer, ako bombardiranjem važne neprijateljske vojne baze neizravno i nesvjesno ubijem dvoje ili troje civila, proporcionalan razlog postoji. Ali, ako da bih ubio pet neprijateljskih vojnika riskiram smrt stotina civila, proporcionalan razlog nije prisutan. Međutim, atomska bomba je iznimno razorna. Njena uporaba bila bi legitimna samo ako bi šteta nanesena civilima bila vrlo ograničena. Zbog toga je teško opravdati bombardiranje Hirošime i Nagasakija u kolovozu 1945.“
„Znači li to da je sama atomska bomba nemoralna? Svakako ne. Moralnost nekog oružja ne proizlazi iz njegove prirode već iz načina na koji ga ljudi koriste. (…) Poteškoća leži u destruktivnim učincima ove bombe: oni su strašni i teško kontrolirani. Međutim, nije nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi nevine žrtve nuklearnog oružja bile rijetke. Takvi slučajevi uključuju neprijateljske vojne ciljeve koji su jasno izolirani. Na primjer, ako se moćna neprijateljska vojna baza nalazi usred pustinje ili na rijetko naseljenom otoku u Tihom oceanu, tada bi, ako je rat pravedan, uporaba atomske bombe mogla biti moralno dopuštena, pod uvjetom da je snaga bombe proporcionalna, koliko je to moguće, veličini cilja. Također bi bilo legitimno baciti ovu bombu na eskadrilu na moru daleko od obale. Međutim, treba priznati da takve situacije nisu česte i da, posljedično, češće nego ne, uporaba atomske bombe nije opravdana zbog nesrazmjernosti između smrti tolikih nevinih ljudi i željenog vojnog rezultata.“
Zaključci, koji su prilično različiti od stava pape Franje, jasni su: „Vojna nuklearna energija sama po sebi nije nemoralna. Istina je, međutim, da su uvjeti za njenu opravdanost takvi da bi, u praksi, uporaba atomske bombe vrlo rijetko bila moralno dopuštena. No, taj zaključak dovoljan je da učini posjedovanje nuklearnog oružja dopuštenim.“
U sažetku: da bi rat bio pravedan, ne samo cilj nego i sredstva korištena u borbi moraju biti dobri i pravedni. U nuklearnom ratu cilj može biti dobar, na primjer u slučaju pretrpljene agresije, ali sredstva teško mogu biti dobra ako uključuju smrt desetaka tisuća nevinih civila, pogođenih kao izravna meta. Tradicionalna moralnost ne priznaje makijavelističku maksimu da cilj opravdava sredstvo. Nijedno zlo učinjeno s dobrom namjerom ne može biti opravdano, „kao što neki kažu: činimo zlo da iz toga dođe dobro; osuda takvih je pravedna“ (Rim 3, 8).
