Dopustite mi da objasnim. Osoba koja preuzima Pričest na ruku ne može cijeniti ono što Hostija zapravo jest. Ona olako prihvaća Isusa Krista. I strašna je istina da imamo biskupe koji potiču tu praksu.
Sada se postavlja ozbiljno pitanje tko je uopće dostojan primiti pričest- mogu li ga primiti oni koji još uvijek žive u smrtnom grijehu? No, pitanje se postavlja u vremenima kada se Sveta Euharistija već (sada) ležerno obezvređuje.
Pitamo se, kada se Sin Čovječji vrati na Zemlju, hoće li naći vjeru?
To je dobro pitanje iz mnogih kutova – pogotovo na Zapadu, gdje gledamo kako Crkva nastavlja sa svojom povijesnom implozijom koja se može dokumentirati u najočitijim činjenicama. Crkve su ispražnjene i zatvaraju se, sjemeništa također, a što je vrlo alarmantno, bolesnik ne shvaća ni ozbiljnost svog stanja, niti uzrok problema.
Shvaćam to kada čujem izjave iz ‘centrale’ – iz biskupije ili iz Rima – koji koriste retoriku “obnove”, obično izrečene bez nadahnuća, s mehaničkim i birokratskim jezikom.
Da, postoje mala mjesta u kojima se istinska obnova događa u ponovnom otkrivanju drevne liturgije i nauka Crkve. Lex orandi, lex credendi: to dvoje ide zajedno.
Ali to nije ono što se iz centrale propovijeda. I ovdje mediji nisu krivi, jer da se tako propovijeda, sigurno bi nešto čuli o tome – jer bi tada mediji bijesno napadali i papu i biskupe na način kako trenutno napadaju nadbiskupa San Francisca jer izražava istinski katolički stav (vidi ovdje).
