„Prije Kristova dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će „otajstvo bezakonja“ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu“ [1].
Ovim riječima Katekizam Katoličke Crkve upućuje na veliki otpad od vjere jasno naviješten u Svetom pismu, osobito u Drugoj poslanici svetoga Pavla Solunjanima (usp. 2 Sol 2, 3-12).
Kardinal Carlo Caffarra, nekoć predsjednik Papinskog instituta za brak i obitelj Ivana Pavla II., neposredno prije svoje smrti 2017. godine, osvrnuo se na pismo s. Lucije iz Fatime u kojem je napisala sljedeće: „Oče, doći će vrijeme kada će se odlučujuća bitka između Kraljevstva Krista i Sotone voditi oko braka i obitelji. A oni koji će raditi za dobrobit obitelji doživjet će progonstvo i nevolju. Ali ne bojte se, jer Gospa mu je već smrskala glavu” [2].
Kardinal Carlo Caffarra iskazao je svoju odgovornost pred Bogom i za spasenje duša stajući uz dubia 2016. godine protiv krivovjerja u enciklici „Amoris Laetitia“.
Međutim, trenutno se otvara još veća dimenzija kontroverze. Na istom mjestu gdje je štovana poganska “božica“ Pachamama [3] u svetogrdnim i bogohulnim činovima, [4] počela je točno četiri godine kasnije Sinoda o sinodalnosti, dana 4. listopada 2023. Još uvijek odjekuje biblijski sud o idolopoklonstvu – „Omnes dii gentium dæmonia“ („Svi bogovi naroda su demoni“) – izrečen četiri godine ranije (2019.) [5].
Sv. Franjo Asiški, čije su ime i spomendan zloupotrijebljeni za ovu neopagansku aktivnost, poziva svojim herojskim životom istinske sluge Gospodnje da svjedoče „čvrsto potvrđivanje u katoličkoj vjeri, […] obdržavajući sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, što smo čvrsto obećali“ [6]. Petorica kardinala objavila su stoga nove dubie s obzirom na aktualna teška događanja.
Očito se sada implementira nastanak “Sinodalne Crkve”, koju je već Argentinac nepogrešivo opisao: „Sinodalnost izražava bit Crkve, njezin oblik, njezin stil, njezino poslanje” [7]. Dakle, ona je „konstitutivna dimenzija Crkve” [8].
Međutim, Kompendij Katekizma Katoličke Crkve naučava suprotno: „Krist je ustanovio crkvenu hijerarhiju sa zadaćom da hrani Božji narod i u tu svrhu joj je dao vlast. Hijerarhiju čine sveti službenici, biskupi, svećenici i đakoni. Zahvaljujući sakramentu reda, biskupi i svećenici djeluju u vršenju svoje službe u ime i u osobi Isusa Krista“ [9]. Kao što je kardinal Grech, tajnik Biskupske sinode, slikovito priznao, Papa je „pružio živopisan i inspirativan model hijerarhijske vlasti kao ‘obrnute piramide’“[10].
U ovom očitom ekleziološkom iskrivljenju dolazi do izražaja implicitni smjer kretanja. Za pregovore je temeljna ustavna promjena i potpuna promjena paradigme. Sama struktura Crkve i njezino cjelokupno biće predmet su rasprave. Sinodalni pripremni dokument formulira kao svoj cilj: „Put sinodalnosti usmjeren je prema donošenju pastoralnih odluka utemeljenih na živom glasu Božjeg naroda koje najbolje odgovaraju Božjoj volji” [11]. Iza ovog eufemizma ne stoji ništa manje nego namjera da se sveobuhvatno i sveobuhvatno okrene vjernike od vjere i institucionalne Crkve. „Kardinal Grech kaže da se biskupovo razlučivanje ne sastoji u provjeravanju je li ono što Božji narod govori u skladu s onim što uči božanska Objava, nego upravo suprotno: ono se sastoji u preuzimanju onoga što narod govori i u tome vidi riječ Božju. Duha Svetog” [12].
Izdaju je jasno razotkrio kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere: „Oni žele zloupotrijebiti ovaj proces kako bi preusmjerili Katoličku Crkvu – i ne samo u drugom smjeru, nego do točke uništenja Katoličke Crkve” [13]. U takvom postupku, objavljena vjera je u konačnici zamijenjena pseudoreligijskom ideologijom koja se odvojila od istine da bi se posvetila novom vjerovanju beskrajnog horizontalnog “slušanja” i stvaranju vlastite doktrine.
Kardinal Raymond Leo Burke, dva puta potpisnik dubia, prikladno je klasificirao taj proces: „Rečeno nam je da je Crkva kojoj ispovijedamo da pripadamo, u zajedništvu s našim prethodnicima u vjeri od vremena apostola, kao jedna, sveta, katolička i apostolska, sada treba biti definirana sinodalnošću, pojmom koji nema povijest u crkvenom nauku i za koji ne postoji smislena, obrazložena definicija. ‘Sinodalnost’ i pripadajući pridjev ‘sinodalni’ postali su slogani iza kojih se odvija revolucija koja će radikalno promijeniti samorazumijevanje Crkve u skladu sa suvremenom ideologijom koja niječe mnogo toga što je Crkva oduvijek naučavala i prakticirala” [14].
Naravno, sinodalni proces zapravo nije o javnom mišljenju. To dokazuje i sam pogled na stavove izjašnjenih vjernika u anketama. Stavovi pravovjernik vjernika de facto nisu zastupljeni u anketi o „Razmišljanju o Sinodi o sinodalnosti”. Sudjelovale su samo male manjine, čiji je udio u pojedinim zemljama nesrazmjeran odgovarajućem broju tamošnjih katolika. U Italiji je, na primjer, ta brojka manja od jedan posto – u drugim regijama svijeta omjeri su bili slični [15].
Pripremni dokument daje poseban pečat sinodalnom vodstvu time što izričito želi slušati ljude drugih vjera, pa čak i [one] bez vjere [16].
Pokojni kardinal George Pell, koji je – nevino optužen – hrabro podnosio progon i zatvor, odlučno je odbacio radni dokument za kontinentalnu fazu, koji je Generalno tajništvo Sinode objavilo u listopadu 2022. godine. Rekao je tada da je dokument „znatno neprijateljski raspoložen prema apostolskoj tradiciji i nigdje ne priznaje Novi zavjet kao Riječ Božju, normativ za bilo kakvo učenje o vjeri i moralu“. Pell je osudio Sinodu o sinodalnosti kao „otrovnu noćnu moru” [17].
Zapravo sinodalni pripremni dokument, sa svojim inflacijskim spominjanjem “slušanja“, ima za cilj “proces“ dok se ne postigne „jednoglasni konsenzus“ [18]. Primjenjujući Hegelovu dijalektiku, „čini se da predlaže odbacivanje hijerarhijskog autoriteta za odlučivanje u polemici, a umjesto toga bi se trebalo dopustiti da napetost između teze i antiteze raste sve dok se konačno ne postigne jednoglasno odlučena sinteza“ [19]. Štoviše, na ovaj pristup utječe činjenica da su oko 25% sudionika sinode nebiskupi – uz svećenike, đakone i redovnice, također laici i laici s jednakim pravom glasa [20].
Kao ideološku ispraznu formulu, sinodalni agitatori za svoj blistavi posao koriste termin inkluzivnost, koji se dalje ne definira. U potpunom iskrivljavanju Kristovog misionarskog mandata, oni guraju zahtjev da Crkva mora bezuvjetno prihvatiti sve ljude bez da im donosi pravu vjeru ili ih čak poziva na obraćenje. Radni dokument za kontinentalnu pozornicu pozivao se na viziju Crkve kao otvorenog prostora zajedništva, sudjelovanja i poslanja. „Slušanje”, kaže se, mora se shvatiti kao „otvorenost za prihvaćanje, počevši od želje za radikalnim uključivanjem. Nitko nije isključen” [21].
Katastrofalni primjer ove vizije dao je u srpnju 2023. godine koordinator Svjetskog dana mladih, tadašnji pomoćni biskup Aguiar iz Lisabona. Rekao je da namjera Svjetskog dana mladih nije „obratiti mlade ljude Kristu ili Katoličkoj Crkvi ili bilo što slično“ [22].
Time očito ispunjava bitni zahtjev nove sinodalne Crkve, jer je tri dana nakon ove izjave imenovan kardinalom. Njegova izjava sasvim je u skladu s dokumentom iz Abu Dhabija, koji je Papa zapečatio svojim potpisom nakon snažnog zagrljaja s imamom iz Kaira. Dokument sadrži brojne hereze s perfidnom tvrdnjom da je pluralistička raznolikost religija u skladu s Božjom voljom [23].
U svjetlu svjetske sinode sada se postulira “radikalno uključivanje“ u svim sferama Crkve. Treba uključiti uvrijeđene skupine i one koji se osjećaju isključenima. Sugestivnim i tendencioznim “pitanjima” dokument „Instrumentum laboris“ usmjerava se sinodalni proces u željenom smjeru. Kao što je bilo za očekivati, važna tema ovdje je de facto ukidanje spolnog morala. „Ponovno vjenčane razvedene osobe, osobe u poligamnim brakovima, LGBTQ+” [24] moraju se osjećati prihvaćeno i slobodno, tvrdi se.
S obzirom na molbu sudionika kontinentalne faze, naglašava se poziv da se „uhvati u koštac s pitanjem sudjelovanja žena u vodstvu, donošenju odluka, poslanju i službama na svim razinama Crkve uz potporu odgovarajućih struktura”. Pristup izričito zahtijeva stvaranje načina kojim bi se „žene mogle uključiti u svako od ovih područja u većem broju i na nove načine“. Teško nadmašiv u odvratnoj neiskrenosti je obećani rezultat korištenja žena za „promicanje većeg osjećaja odgovornosti i transparentnosti te za učvršćivanje povjerenja u Crkvu“ [25].
U svjetlu ove predložene doktrine, Sinodalna crkva bavit će se postavljanjem laika kao predstavnika vatikanskih institucija i iskorjenjivanjem celibata. Zlo navodnog “klerikalizma” treba nadvladati. Kao dimna zavjesa za odgovarajući proces ponovno se koristi model tobožnjih pojedinačnih slučajeva, što onda, dakako, otvara vrata činjeničnom općem stanju: „Je li moguće, kako sugeriraju neke refleksije iz kontinentalne faze, otvoriti refleksiju o mogućem revidiranju, barem u nekim područjima, svećeništva za oženjene muškarce?” [26].
Ugledni američki crkveni pravnik vlč. Gerald E. Murray razotkrio je “radikalnu uključivost“ nedvosmislenom analizom. Bit će „ozbiljne rasprave o ukidanju doktrina koje su u sukobu s uvjerenjima i željama sljedećeg: onih koji žive u preljubničkim drugim ‘brakovima’; muškarci koji imaju dvije ili tri ili više žena; sodomite i biseksualce; ljudi koji vjeruju da mogu promijeniti spol; žene koje žele biti zaređene za đakonise i svećenice; laici koji žele imati vlast danu od Boga biskupima i svećenicima […]. Danas se u Crkvi očito događa otvorena revolucija, pokušaj uvjeravanja pravovjernih kako prihvaćanje krivovjerja i nemorala nije grešno, već odgovor na glas Duha Svetoga” [27].
Naravno, Papa je davno pokazao koje odgovore želi… On se već ranije izjasnio za promicanje civilnih zajednica sodomita [28]. Nominacije dužnosnika usklađenih sa sustavom su očite i gotovo nam pokazuju ishod nadolazeće Sinode o sinodalnosti. Na primjer, kardinal Grech, postavljen za generalnog tajnika, „sugerira da bi Sinoda mogla pokrenuti radikalne promjene u katoličkom nauku o braku i spolnosti, rekavši da se ‘složena pitanja’ kao što je pričest za rastavljene i ponovno vjenčane i ‘blagoslov’ sodomitskih veza ‘ne može shvatiti jednostavno u smislu doktrine’” [29].
Kardinal Hollerich, imenovan za generalnog relatora, odgovorio je u jednom intervjuu na pitanje kako se nosi s naukom Crkve o grešnosti homoseksualnosti: „Mislim da je to pogrešno. Ali također vjerujem da ovdje razmišljamo previše o doktrini” [30]. U vezi s ređenjem žena, upitan je može li Papa odlučiti nešto što je u suprotnosti s naukom sv. pape Ivana Pavla II. izrečenim u enciklici „Ordinatio Sacerdotalis“. Ponovno je odgovor bio drzak: „S vremenom, da“ [31.]
James Martin, aktivist za sodomite i vatikanski savjetnik, „rekao je da namjerava iskoristiti svoje imenovanje za predstavnika na nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti u Rimu kao priliku da privuče više pozornosti na LGBTQ iskustva“ [32]. Štoviše, njegova izjava da je Papa učinio „sve što je moguće da imenuje ‘gay-friendly’ biskupe i kardinale u Katoličkoj crkvi je otkrivenje” [33].
Imenovanje nadbiskupa Fernándeza za novog prefekta Dikasterija za nauk vjere privuklo je posebnu pozornost. Argentinac uzdignut u kardinalski grimiz postao je poznat u Argentini sredinom 90-ih zbog svoje knjige „Iscijeli me svojim ustima: Umijeće ljubljenja“, za koju je rekao da ju je napisao kao “katehezu za mlade“ [34]. Djelo karakterizira odvratna perverznost i teško se može citirati na brojnim mjestima. Na primjer, kaže se: „Zato ne pitaj što se događa s mojim ustima. Ubij me sljedećim poljupcem, pusti me da potpuno iskrvarim, vučice, vrati mi mir, bez milosti (tucho)“ [35].
Fernández je godinama bio Papin pisac iz sjene, a Franjo je uvijek štitio svog “posvojenog sina“. Godine 2016. imenovao ga je savjetnikom vatikanske Kongregacije (Dikasterija) za odgoj [36].
“Stručnjak za ljubljenje“ je nedavno postao novi čuvar vjere Sinodalne Crkve, ali je ujedno bio i autor pamfleta „Amoris laetitia“ [37]. Razotkrivanje njegove uloge je uslijedilo nakon priznanja da je Papa „promijenio disciplinu Crkve, i to nepovratno“ [38]. Pamflet je objavljen u Vatikanu. Kao rezultat toga, Fernández je nedavno opisao cilj svoje trenutne misije: „Postoji misija, a ona je da moram biti siguran (!) da su stvari koje se govore u skladu s onim što nas je Franjo naučavao. On nam je dao uvid, potpunije razumijevanje“ [39]. Teško da bi se raskid s naukom mogao izraziti drastičnije. Prema tome, mjerilo za sinodalni sustav više nije istina objavljena u Isusu Kristu i povjerena stalnom Učiteljstvu Katoličke Crkve nego nauk pape Franje.
Cijela dimenzija manipulativne igre na pozornici proteklog desetljeća sada je posve jasna.
U epilogu drame uzurpiranog desetljeća, vrh vatikanske strukture sada razmetljivo manifestira agendu destrukcije priređivanjem proširene svjetske Sinode. Instalira se zasebna pseudo-crkvena struktura, koja se postavlja na mjesto prave Crkve Božje i predstavlja nam “novo evanđelje”, predstavlja religioznu zabludu laži, na čiju je pogubnu prijevaru Katekizam hitno upozorio u citiranom odlomku na početku ovog teksta.
Kako zaboraviti, uoči ove crkvene Oktobarske revolucije, slavnu riječ koju je kardinal Mario Luigi Ciappi, desetljećima teolog papinskog doma i dokazani stručnjak za Fatimsku poruku, ostavio iza sebe 1995. godine? U jednom pismu je napisao: „U Trećoj (fatimskoj) tajni, između ostalog, predviđa se da će veliko otpadništvo u Crkvi započeti na njezinom vrhu“ [40].
4. listopada 2023.
Na spomendan sv. Franje Asiškog
Vlč. Frank Unterhalt
