Sekte možemo grubo podijeliti u dvije velike grupe: kršćanske, prividnokršćanske i nekršćanske. Kršćanske sekte su kršćanske zajednice protestantskog usmjerenja (npr. baptisti, adventisti, pentekostalci raznih vrsta i sl.). Ovdje valja spomenuti i povijesne protestanske Crkve (Evangeličku (Luteransku), Reformiranu (Kalvinsku) i Anglikansku) koje ne možemo olako svrstati u sekte jer su zadržale neke oznake crkvenosti. Prividnokršćanske sekte se neprestano pozivaju na Bibliju i nazivaju se izvornim kršćanima, no one to po svojoj nauci NISU. To su Jehovini svjedoci i Mormoni. Njihova nauka je krivovjerna i u bitnim postavkama NIJE KRŠĆANSKA.
Jehovini svjedoci niječu božanstvo Isusa Krista, božanstvo i osobnost Duha Svetoga, postojanje Presvetog Trojstva, besmrtnost duše, postojanje pakla, odbacuju križ, a Boga nazivaju iskrivljenim imenom «Jehova». Mormoni (Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana) po svom tumačenju Presvetog Trojstva odlaze u krivovjerje, a nauka Knjige Mormon (koja ime je ravnopravna Bibliji!) potpuno je nebiblijska i s kršćanskog stajališta posve neprihvatljiva. Nekršćanske sekte su različite vjerske zajednice hinduističkog i budističkog porijekla (Hare Krišna, Transcendentalna meditacija, reikisti i sl.).
Postoji nekoliko karakteristika koje su zajedničke sektama i po kojima ih lako možemo prepoznati. Ovdje prvenstveno želimo govoriti o kršćanskim i prividnokršćanskim sektama iako se neka od ovih svojstava lako mogu naći i u nekršćanskim sektama.
1. Nekritičko tumačenje Biblije
Biblija je za nas katolike Božja riječ izrečena ljudskom riječju. Pisana je u određenim povijesnim razdobljima, u raznim kulturama i na raznim jezicima. Biblijski pisci koristili su razne književne vrste da bi prenijeli Božju poruku. Sve to zahtijeva ozbiljan i znanstveni pristup tumačenju biblijskih tekstova. Upravo ovo nedostaje većini sekti. One se oslanjaju samo na nadahnuće Duha Svetoga, a znanstveno tumačenje Biblije mnogi smatraju «đavolskom napašću». Da bismo shvatili pravo značenje nekog biblijskog teksta, moramo znati kada i gdje je nastao, u kakvom društvenom, političkom, ekonomskom i vjerskom okruženju je nastao i sl. Tu nam pomažu razne grane povijesne znanosti, lingvistika, filozofija, teologija itd. Nije uvijek lako tumačiti neke izraze, neke gramatičke konstrukcije, neke simbole. Ovdje se otvara prostor za mnoge manipulacije što većina sekti i čini. Unatoč odbacivanju znanosti, neke će se sekte upustiti u ponovno prevođenje Biblije kao što su to učinili Jehovini svjedoci, ali ne iz težnje za istinom, nego da iz Biblije izbace sve ono što se ne uklapa u njihovu nauku. Stoga «jehovska» Biblija nije kršćanska Biblija, nego krivotvorina!
2. Doslovno tumačenje biblijskih tekstova
Jedna od vrlo uočljivih značajki sektaškog propovijedanja je upravo ova. Sektaši će se ropski držati svake riječi uopće ne poznavajući značenje pojedinih biblijskih simbola kao i njihovo preneseno značenje. Doslovno tumačenje Biblije dovodi do nevjerojatnih konstrukcija, čudnih poruka, gotovih odgovora i sl. Posebno su tu pogodne Knjiga Danijelova i Knjiga Otkrivenja. Doslovno tumačenje Biblije dovodilo je do izračunavanja datuma Sudnjeg dana (što su činili adventisti i Jehovini svjedoci). U pozadini su najčešće iskrivljena shvaćanja Biblije od strane njihovih utemeljitelja koji su često bili neobrazovane i psihički frustrirane osobe.
3. Selektivno odabiranje biblijskih citata
Sektaši će Biblijom vješto manipulirati nastojeći izazvati oduševljenje i ostaviti dojam biblijskih stručnjaka. Oni će, da bi dokazali svoje tvrdnje, rado isticati sve one citate koji ih potvrđuju, a prešućivat će one koji ih opovrgavaju. Poznato je da Jehovini svjedoci citiraju svega oko 20% Biblije. Mnoge riječi oni su jednostavno izbacili iz Biblije ili su ih preveli posve drugim izrazima. Nije rijedak slučaj da će sektaši posegnuti za spajanjem citata iz posve različitih biblijskih knjiga, citata koji su po svom značenju i stilu pisanja posve nespojivi. Jedna od uočljivih značajki sektaškog propovijedanja je pokušaj da se pojedini biblijski simboli primjene na neku od postojećih velikih vjerskih zajednica (najčešće je to Katolička Crkva). Tako je «Babilon bludnica» Katolička Crkva, «zvijer» je papa, «sluge zvijeri» su svećenici itd. U tome marljivo prednjače Jehovini svjedoci.
4. Odbacivanje crkvene predaje (tradicije)
Protestantizam je u svom pristupu Bibliji odbacio crkvenu predaju i svoju nauku bazirao isključivo na biblijskom tekstu. Tako je zanemario bitan čimbenik u shvaćanju kršćanske poruke. Što je crkvena predaja? Već od kraja prvog i početka drugog stoljeća posjedujemo spise starih teologa koje nazivamo «crkveni oci» i «crkveni naučitelji». Kroz njihova teološka djela, pisma i propovijedi saznajemo kako je Crkva u samim počecima shvaćala pojedine dijelove Isusove nauke i biblijske poruke. Djela crkvenih otaca ostaju nam trajno svjedočanstvo vjere Crkve on najranijih dana. Odbacivši vrijednost crkvene predaje, sekte su otvorile vrata svojevoljnom i samoinicijativnom tumačenju Biblije od strane pojedinaca i grupa i zato se broj sekti u protestantizmu neprestano povećava. Njihova tumačenja i shvaćanja Biblije nekad su vrlo slična, a nekad se veoma razlikuju.
5. Vrlo velika uloga vođe (utemeljitelja)
Svaka sekta svoje naučavanje temelji na shvaćanjima i spisima svoga osnivača . Tako kriterij shvaćanja Biblije više nije vjera Crkve od početaka i apostolskih vremena, nego se sve promatra kroz prizmu utemeljiteljevih tumačenja (i zabluda). Utemeljiteljevo naučavanje živi u sekti i danas kroz trenutno vodstvo koje se brine da se ono sačuva i vjerno propovijeda. To se vrši putem časopisa, brošurica, knjižica, kroz bogoslužne sastanke i «biblijske sate». Svako odstupanje od službene nauke u njihovim se redovima tumači kao pobuna protiv «istine» ili «služenje Sotoni» (što je slučaj kod Jehovinih svjedoka gdje se traži bezuvjetna poslušnost).
6. Velika uloga emocija
Članovi sekte emocionalno su vezani i osjećaju veliku međusobnu bliskost. Oni su često izolirani u svojoj sredini, manjina su i upućeni su jedni na druge. Osjećaju se neshvaćeno i odbačeno od većine i zato ogromnu energiju troše na podršku jedni drugima, na solidarnost i pomoć u nevolji. To plijeni pozornost mnogih katolika jer u našim, često prevelikim župama takve bliskosti na žalost nema. Propovjednik (pastor) poznaje svakog pojedinog člana, posjećuje obitelji svojih članova, članovi se međusobno oslovljavaju sa «brate» i «sestro». Sve to ostavlja dojam življenog kršćanstva i mnogi upravo radi toga ulaze u sekte. Ne želeći zanijekati njihovu dobrotu, ipak moramo ustvrditi da je takav međusobni odnos više rezultat njihove malobrojnosti i zatvorenosti u sebe, nego potrebe da se ispunjavaju Božje zapovijedi. Jer i među članovima sekti ima zavisti, netrpeljivosti, svađe, nezdrave konkurencije, častohleplja i sl., no u nevolji svi su zajedno. Svakoj je sekti neobično važno pred javnošću pokazati najbolje lice. Mnogi članovi sekti su pripadnici neke veće vjerske zajednice ili Crkve pa je njihova ogorčenost njome često motiv pokretač za propovijedanje.
Nije rijedak slučaj da se radi i o strahu kao pokretačkom motivu. Mnogim članovima sekti nezamisliv je život bez nje pa ostaju unutra bi onda kad počnu sumnjati u ispravnost njezinog nauka. Pojedine sekte namjerno izoliraju svoje članove od okoline, rodbine, prijatelja i same obitelji uvjeravajući ih da su oni izabrani. Nakon određenog vremena, takva osoba ostaje ropski vezana uz sektu i gotovo je nemoguće izaći van. U nekim sektama bogoslužja su izuzetno emocionalna, nabijena snažnim osjećajima. Svatko je pozvan da slobodno moli, da govori po vlastitom nadahnuću, da ustaje i sjeda kad želi pa sve to ostavlja dojam živosti, slobode i opuštenosti što nije slučaj sa katoličkim bogoslužjem (s iznimkom karizmatskih susreta). Pojedine sekte će preko svojih humanitarnih organizacija, koristeći vremena krize i neimaštine, pokušati pridobiti nove članove obilnim donacijama, neobičnom srdačnošću i literaturom koju će brižljivo staviti u paket humanitarne pomoći.
Što reći na kraju? Neka mi ne bude zamjereno ako se poslužim Biblijom. Ivan nam je rekao: «Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama…» (1 Iv 2, 19).
p Robert Farkaš/Katolik.hr
