Spomenimo da je Smith bio i mason, zbog čega je i uveo neke masonske ceremonije prilagodivši ih mormonskim obredima. Iako se mormonstvo temelji na protestantskim idejama, ono se u svojoj biti vrlo razlikuje od protestantizma. Mormoni ne prihvaćaju doktrinu sola scriptura (samo Biblija), već vjeruju u nadahnuće četiri djela, to jest Biblije i tri knjige koje je napisao Smith, a osim toga i u stalnu objavu koju primaju preko Smithovih nasljednika.
I baš iz nje oni zatim izvode nova učenja. Ovo se učenje kosi s kršćanskim shvaćanjem objave, jer kršćani drže da se javna objava završila sa smrću Ivana, posljednjeg apostola, dakle oko 100. godine. Privatne pak objave obvezuju samo njihova primatelja i ne mogu biti u neskladu s javnom objavom, a što potvrđuje i Biblija: “Ljubljeni, dok se nosim brižnom željom da vam pišem o našem zajedničkom spasenju, prisiljen sam da to učinim opominjući vas da se borite za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima” (Jd 3). Sveti pak Pavao upozorava da ni sami apostoli, pa čak ni anđeli, nemaju pravo naučavati ništa što bi se kosilo s već predanom objavom: “Ali, ako bi vam tko – bili to mi, bio anđeo s neba – navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).
A mormoni čine upravo to, pa naučavaju evanđelje protivno od onoga kojeg su nam prenijeli apostoli. Jedan od najranijih crkvenih spisa, sastavljen još za života apostola, također upozorava na opasnost od izmišljanja novih doktrina: “Ne zapustite zapovijedi Gospodina; već držite što ste primili, ne dodajući niti oduzimajući ništa” (Didahe, 4,13, oko 70. n.e.). Sveti pak Irenej, najveći teolog drugog stoljeća, piše oko 180. godine: “Kada, stoga, mi imamo takve dokaze, nije potrebno među drugima tražiti istinu, koja se lako dobiva od Crkve. Jer su apostoli, kao bogat čovjek u banci, u nju [Crkvu] obilato pohranili sve što se odnosi na vjeru” (Irenaeus: Irenaeus Against Heresies [Protiv krivovjerja], 3,4).
Mormoni tvrdnju da Bog stalno nadahnjuje proroke na zemlji dokazuju citatom: “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima” (Am 3,7). Ovaj se redak, međutim, očito odnosi samo na Stari zavjet, dakle na doba kad je Bog preko proroka sustavno otkrivao svoje naume. Osim toga, mormoni vjeruju da 1700 godina, naime sve do pojave Josipa Smitha, nije bilo baš nijednog proroka, što ih vodi u kontradikciju, jer Bog ili stalno nadahnjuje proroke na zemlji ili to ne čini, ne može biti i jedno i drugo.
Osim toga, Bog je svoje proroke potvrdio mnogim javnim čudima, a da je Bog Smithu povjerio golemu zadaću obnove otpadničke crkve Isusa Krista, kako to tvrde mormoni, nema dvojbe da bi njegovu predodređenost za tako važnu misiju potvrdio i znacima i čudima koji bi bili barem u rangu onih apostolskih. Pa ipak Smith ne samo što nije učinio nikakvo čudo, nego je i krivo prorokovao, primjerice da će doživjeti drugi dolazak Isusov (Doktrine i savezi, 112), da će se prije nego izumre njegov naraštaj sagraditi mormonski hram, “Novi Jeruzalem” u zapadnom Missouriju (Učenja i savezi, 84), da će američka vlada biti uništena, i tako dalje. Smithov je pak nasljednik Brigham Young krivo prorekao da Američki građanski rat neće dovesti do ukidanja ropstva (Roberts: History of the Church [Povijest crkve], sv. 5, str. 394). A o tome kako ćemo prepoznati lažne proroke, poučio nas je sam Bog: “Kad prorok govori u ime Jahve, pa to ne bude i riječ se ne ispuni, onda je to riječ koje Jahve nije kazao. U drskosti je taj prorok govorio” (Pnz 18,22). Kao dokaz da je prorok lažan dovoljno je i samo jedno lažno proročanstvo, a budući da se proročanstva mormonskih proroka nisu ostvarila, zaključak je očit.
Mormonstvo ne samo da nije kršćanska religija, ono nije čak ni monoteistička, jer su mormoni mnogobošci. Prema njihovom vjerovanju čovjek može postati bog, no ta nam je čovjekova težnja jako dobro poznata. Nju je, kao svoj najjači adut kad je kušao Evu i Adama, iskoristio đavao: “onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi” (Post 3,5). Eva i Adam su nasjeli, no i mormoni su upali u istu stupicu, ne naučivši ništa iz Biblije.
Kroz ljudsku je povijest bilo mnogo ljudi koji su htjeli biti kao bogovi. Tako primjerice rimskim carevima nije bilo dovoljno to što vladaju najvećim carstvom na zemlji, već su i zahtijevali da im se klanjaju kao bogovima. Kršćani su međutim, baš kao i izabrani narod prije njih, oduvijek dobro znali da postoji samo jedan Bog. Biblija je u tom pogledu sasvim jasna. Od mnoštva citata (Izl 20,2-3; Pnz 6,4; Iz 43,10; 1 Kor 8,4; Ef 4,5-6; Iv 17,3; itd.) navest ćemo tek jedan: “Ja sam Jahve i nema drugoga; osim mene Boga nema” (Iz 45,5). Osim Svetoga pisma i sam nam razum govori da postoji samo jedan Bog, pa su do tog zaključka došli već i starogrčki filozofi. Oni su shvatili da se postojanje svega u materijalnom svijetu može objasniti nekim uzrokom, to jest da svaki uzrok vodi nekom drugom, ranijem uzroku, sve dok se ne dođe do konačnog, prvotnog i jedinog uzroka sveg postojećeg. Taj prvotni uzrok, to jest Bog, jedini je bez uzroka; on stoga mora biti samo jedan, jer samo tako možemo objasniti postanak svijeta.
Da bi mormoni mogli postati bogovima, moraju najprije doći u raj, ali to još nije dovoljno. U raju, naime, postoje tri stupnja slave, a samo oni koji dospiju u najviši mogu postati bogovima, no da bi to postigli moraju biti oženjeni, što odmah isključuje i svetog Pavla i Isusa Krista. No postavši bogom, snošajem će stvarati “dječicu duhove” koja će jednoga dana zadobiti tijelo te nastaniti neki od planeta, pa se na njemu nastaviti množiti i klanjati mu se kao što se kršćani danas klanjaju Bogu Ocu. Tko u to može povjerovati, prosto mu bilo!
