Bez obzira na to kakav stav netko zauzima prema Bratstvu svetog Pija X. (SSPX), objave o izopćenjima i raskolima teško mogu pridonijeti unutarnjem miru. Mnogi katolici proživljavaju snažne emocije, osobito oni koji su izravno povezani ili sudjeluju u životu SSPX-a. Stoga ne čudi što su među katolicima, osobito na internetu, izbile žestoke rasprave – rasprave koje su, nažalost, obilježene osobnim napadima i nekršćanskim optužbama o motivima drugih. Takvo nekršćansko i djetinjasto ponašanje nimalo ne pridonosi cilju pomirenja, piše quovadisecclesia.com.
Kad bi se sveti Toma Akvinski prema suprotnim stajalištima odnosio onako kako to danas čine mnogi katolici na internetu, njegova Summa Theologica imala bi jedva stotinjak stranica. Sastojala bi se od rečenica poput: „Ateisti odbacuju Boga samo zato što ne mogu obuzdati svoje požude“ ili „Svatko tko ne sluša papu oholi je gubitnik“, nakon čega bi jednostavno prešao na sljedeću temu. Srećom, Anđeoski naučitelj postupao je posve drukčije. Nastojao je što dublje razumjeti stvarna stajališta onih s kojima je raspravljao. Želio je njihove argumente izložiti jednako vjerno i uvjerljivo kao i vlastite. Tek ih je tada detaljno pobijao, i to uvijek bez dovođenja u pitanje motiva svojih sugovornika. To bi trebao biti naš uzor, ali nažalost često nije.
Moj prijatelj Kennedy Hall odlučan je branitelj SSPX-a. Smatra da je Bratstvo bilo opravdano u biskupskim posvećenjima te da vatikanska izopćenja nisu obvezujuća. Branitelje SSPX-a poput Kennedyja mnogi nazivaju oholima i ponosnima te ih optužuju da imaju „protestantski duh“. Zašto, umjesto toga, ne bismo pretpostavili da su branitelji SSPX-a pažljivo proučili dokaze koji su im bili dostupni i donijeli odluku za koju iskreno vjeruju da je najvjernija Kristu, čak i ako se s tom odlukom ne slažemo (kao što je slučaj sa mnom)? Zašto se ne bismo suočili sa sadržajem njihovih argumenata i pokušali ih uvjeriti u ono što smatramo njihovim pogreškama? Zar to ne bi bilo primjerenije – i korisnije – od osobnih napada?
Ni druga strana nije ništa bolja. Moj drugi prijatelj, Taylor Marshall, dugogodišnji simpatizer Bratstva, kritizirao je SSPX zbog biskupskih posvećenja, što je izazvalo žestoku reakciju mnogih njegovih pratitelja koji podupiru Bratstvo. Njega i druge koji dijele njegovo mišljenje optužuje se za moralni kukavičluk, pohlepu ili želju za ljudskim odobravanjem. Prema mišljenju mnogih branitelja SSPX-a, jedini razlog zbog kojega bi se neki tradicionalni katolik mogao usprotiviti Bratstvu jest neka moralna slabost, a ne ozbiljni načelni prigovori.
Neki od tih napada nisu samo nekršćanski nego i posve nerazumni. Tvrdnja da se Taylor protivi posvećenjima kako bi zaradio više novca jednostavno nema smisla. Vrlo je vjerojatno da time gubi dio svoje publike, a ne da je povećava. Oni kojima se nije sviđala njegova snažna potpora tradiciji neće odjednom postati njegovi gorljivi pristaše zbog jednog pitanja oko kojega se slažu, dok će ga dio pristaša SSPX-a prestati pratiti. Zašto, dakle, ne bismo pretpostavili da su protivnici SSPX-a poput Taylora i drugih također pažljivo proučili dostupne dokaze i donijeli odluku za koju iskreno vjeruju da je najvjernija Kristu, čak i ako se s njom ne slažete? Zašto se ne bismo usredotočili na sadržaj njihovih argumenata?
Jedna od Kristovih danas najčešće pogrešno shvaćenih zapovijedi jest njegov poziv: „Ne sudite da ne budete suđeni“ (Mt 7,1). Ta se rečenica prečesto koristi kao svojevrsna „karta za izlazak iz zatvora“, kojom se maše svaki put kada netko kritizira nečije ponašanje ili postupke. „Ne sudi!“ kaže žena koja je upravo pobačajem usmrtila svoje dijete. Takva zlouporaba dovela je do toga da mnogi inače vjerni katolici odbacuju svaku optužbu za osuđivački stav. Da, možemo (i trebamo) prosuđivati djela: ako čovjek ukrade novac iz restorana, svakako trebamo prosuditi da je taj čin objektivno zao. Ono što ne možemo jest suditi čovjekovu srcu ili mu pripisivati nekršćanske motive – motive koje jednostavno ne poznajemo jer ne možemo čitati ljudska srca i misli. Upravo to, međutim, činimo kada nekoga optužujemo da podupire Bratstvo zbog oholosti ili da mu se protivi zbog moralnog kukavičluka. Ne znamo zašto netko zastupa određeno stajalište; jedino što možemo prosuđivati jest valjanost njegovih argumenata.
Primijetio sam dva oblika loše argumentacije – jedan nešto blaži, a drugi znatno manje dobronamjeran. Blaži oblik polazi od pretpostavke da sugovornik jednostavno ne razumije problem: „Ne razumiješ o čemu se radi, zato i zastupaš takvo stajalište.“ Često nakon toga slijedi: „Pogledaj ovaj trosatni video koji nepobitno dokazuje da sam u pravu.“ Moguće je da netko doista nije potpuno razumio neko pitanje prije nego što je donio zaključak. No mnogo češće se optužba za neznanje iznosi zato što sam optužitelj nije ozbiljno proučio suprotno stajalište pa pretpostavlja da se s njim nitko razuman ne može ne složiti.
Manje dobronamjerna metoda još je jednostavnija: osobno napadni protivnika. Optuži drugu stranu da djeluje iz skrivenih, sebičnih ili čak grešnih pobuda. Na internetu je najčešći oblik toga optužiti sugovornika da je „profiterski komentator“ (grifter), odnosno da zastupa ona mišljenja za koja vjeruje da će mu donijeti najviše novca. Ironično je da takve optužbe često iznose upravo ljudi koji i sami zarađuju objavljivanjem svojih mišljenja na internetu, a takvi napadi nerijetko im donose više klikova, a time i veću zaradu.
Umjesto da uloži trud kako bi razmotrio argumente druge strane – proces koji zahtijeva i marljivost i poniznost – sudionik rasprave prečesto se ponaša kao da može čitati misli ili srce svoga protivnika. To je lakši, ali i najlošiji put.
U slučaju prijepora oko Bratstva svetog Pija X. (SSPX), katolici bi trebali usvojiti stav pape Benedikta XVI., koji je osamdesetih godina bio glavni vatikanski pregovarač u razgovorima s nadbiskupom Marcelom Lefebvreom, a potom je 2009. godine ukinuo izopćenja četvorice biskupa SSPX-a. Iako se snažno protivio mnogim stajalištima Bratstva, nikada nije dovodio u pitanje njihove motive niti je pretpostavljao da djeluju iz zle namjere. Pristupao im je polazeći od pretpostavke da iskreno ljube Krista.
Jednako tako, i mi bismo trebali dati prednost dobroj namjeri onima koji se nalaze na drugoj strani ove bolne podjele, vjerujući da ih vodi iskrena želja za vjernim nasljedovanjem Krista. To, naravno, ne znači da ne možemo raspravljati odlučno i snažno, ali naše bi se rasprave trebale usredotočiti na prosudbu argumenata, a ne motiva naših sugovornika. Ako se zateknete kako razmišljate: „On to govori samo zato što…“ ili „Ona uopće nije katolkinja ako tako misli“, tada zastanite. Čak i ako je druga osoba doista lošeg karaktera ili je vođena grešnim pobudama, usmjeravanje rasprave na stvarna pitanja prijepora, umjesto na osobne napade, može pomoći drugima koji prate raspravu, a možda čak i potaknuti vašeg sugovornika da preispita svoje stavove.
Postoji još jedan način na koji bismo trebali slijediti primjer svetoga Tome Akvinskog i pape Benedikta XVI.: trebali bismo se usrdno moliti prije nego što uopće započnemo bilo kakvu raspravu. Ako se ne molite za dušu osobe s kojom raspravljate, bolje je da šutite i ostavite telefon u džepu.
Sporovi oko Bratstva svetog Pija X. ozbiljni su i ne smiju se zanemarivati. Ali upravo zato što su toliko ozbiljni, o njima treba raspravljati u dobroj vjeri, bez osobnih napada i bez dovođenja u pitanje motiva druge strane. Pomirenje je moguće, ali ono se može ostvariti jedino molitvom i raspravom vođenom u duhu kršćanske ljubavi.
