U novije vrijeme, serija The Chosen (Odabrani) pokazuje koliko je protivljenja Isusu dolazilo iz tadašnjeg svećeničkog establišmenta.
Svake godine u rujnu katolički kler prima dvotjedno „jezično bičevanje“ u Časoslovu (Liturgiji časova, odnosno brevijaru), koji su svi đakoni, svećenici i biskupi dužni svakodnevno moliti. Biblijska čitanja u Čitanju iz Svetoga pisma uzeta su iz Knjige proroka Ezekiela, kao produženi ukor onim prvim svećenicima:
„Jao pastirima Izraelovim koji sami sebe pasu… Zalutalih niste vraćali, izgubljenih niste tražili, nego ste njima vladali surovo i okrutno“ (Ez 34,2–4).
Čitanja iz brevijara uključuju i drugo čitanje, obično iz spisa svetaca, često iz patrističkih izvora. Za dva tjedna u kojima se čita Ezekiel, drugo čitanje dolazi iz propovijedi svetog Augustina O pastirima, gdje crkveni naučitelj iz Hipona pojašnjava i zaoštrava Ezekielovu optužbu:
„On govori zlim pastirima, lažnim pastirima, pastirima koji traže svoje interese, a ne Kristove.“
Ono „Kristove“ je ključno. Ezekiel je pisao o pastirima staroga Izraela, davno prije Isusa i kršćanske ere. Augustin pojašnjava da se to još snažnije odnosi na kršćanske pastire — prvenstveno na zle, nemarne ili nesposobne biskupe, ali i na svećenike i đakone „koji traže svoje interese, a ne Kristove“.
Ta dva tjedna ozbiljnih čitanja u brevijaru poklapaju se s 24. i 25. tjednom liturgijske godine. Svake treće godine, završavaju se 26. nedjeljom kroz godinu C, evanđeljem o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19–31). Dvije nedjelje unatrag, diljem svijeta kler je to optužujuće Evanđelje čitao na glas.
Glavno značenje prispodobe o bogatašu i Lazaru dovoljno je jasno: zanemariti siromašne i gladne, zatvoriti oči i srce pred njihovom bijedom, znači riskirati vječno prokletstvo. Bogataš u prispodobi žali se na „muke u ovim plamenima“ jer nije mario za siromaha Lazara pred svojim vratima. Isus potvrđuje poruku te prispodobe i u Govoru o sudu u Mateju 25, gdje oni koji su zanemarili „najmanje od braće“ bivaju osuđeni na pakao.
No postoji i drugo značenje, naznačeno činjenicom da siromah ima ime — „Lazar“. Prispodobe su obično općenite i njihovi su likovi bezimeni: izgubljeni sin, vinogradar i zli zakupci, Samarijanac i pretučeni čovjek, pastir koji traži izgubljenu ovcu, čovjek koji kupuje njivu s blagom. Jedini lik u svim prispodobama kojem Isus daje ime jest Lazar.
Zašto bi to bilo tako?
Bogataš, shvativši da je za njega prekasno, moli da Lazar, koji se sada „u krilu Abrahamovu“ tješi, bude poslan njegovoj braći da ih upozori na njihovu duhovnu propast:
„Oče Abrahame, pošalji Lazara kući moga oca jer imam petoricu braće: neka ih opomene da i oni ne dođu na ovo mjesto muka.“
Abraham odgovori: „Imaju Mojsija i proroke: neka njih slušaju.“
On reče: „Ne, oče Abrahame, nego ako im netko od mrtvih dođe, obratit će se.“
A on mu odvrati: „Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće povjerovati ni ako tko od mrtvih ustane.“
Uskoro će jedan stvarni (i doista mrtav) Lazar biti uskrišen. To je neke potaknulo na vjeru u Isusa, ali za svećeničku kastu, predvođenu velikim svećenikom Kajfom, uskrsnuće Lazara samo je učvrstilo njihovo uvjerenje da Isus mora umrijeti. Njihova je reakcija zapisana u Ivanu 11,45–53:
Mnogi su od Židova koji su bili s Marijom i vidjeli što je Isus učinio, povjerovali u njega; ali neki odoše farizejima i kazaše im što je učinio. Tada glavari svećenički i farizeji sazvaše vijeće i rekoše: „Što ćemo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u njega, pa će doći Rimljani i uništiti nam svetište i narod.“
A jedan od njih, Kajfa, koji bijaše veliki svećenik te godine, reče im: „Vi ništa ne razumijete! Zar ne shvaćate da vam je bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne?“ To ne reče sam od sebe, nego, kao veliki svećenik te godine, prorokova da Isus ima umrijeti za narod — i ne samo za narod, nego i da raspršenu djecu Božju sabere u jedno. Od toga dana odlučiše da ga ubiju.
Činjenica da Lazar ima ime u prispodobi, koja predskazuje što će se dogoditi kad pravi Lazar uskrsne, sugerira da i bogataš možda ima svoj povijesni uzor. Usporedbom Luke 16 i Ivana 11, moguće je da je bogataš zapravo Kajfa, „veliki svećenik one godine“.
Postoje naznake za to. Bogataš je opisan kao onaj koji nosi purpur i tanak lan, što podsjeća na odjeću koju je prema Izlasku 28,1–6 trebao nositi Aron, prvi veliki svećenik. Lazar leži „na vratima“ bogataševe kuće; kasnije će se važan prizor odigrati upravo „na vratima“ Kajfine kuće — u dvorištu gdje Petar čeka ishod Isusova suđenja (usp. Mt 26,69).
Još zanimljivije: bogataš govori o svojih „petorici braće“. Za tadašnje slušatelje, poznati čovjek koji je imao „petoricu braće“ bio je Kajfa. Annas je bio veliki svećenik u Isusovo vrijeme mladosti, ali su ga Rimljani svrgnuli, iako je prema Mojsijevu zakonu velika svećenička služba bila doživotna. Annas je, međutim, zadržao utjecaj — i u očima mnogih ostao „pravi“ veliki svećenik. S vremenom su petorica njegovih sinova također postali veliki svećenici, a Kajfa mu je bio zet.
„Petorica braće“ koja ne slušaju „Mojsija i proroke“ tako lako mogu predstavljati obitelj Annasa — velikog svećenika „te godine“, Kajfu, i njegovih petoricu braće. Izraz „te godine“ dodatno sugerira da se doživotno svećeništvo više nije poštovalo.
Prispodoba stoga poprima proročki ton. Pokvareni svećenički establišment, gorljiv u očuvanju postojećeg poretka, ali neposlušan Mojsiju i prorocima, neće povjerovati u Isusa čak ni nakon što Lazar ustane od mrtvih.
Te se poveznice teško razabiru iz kratkih evanđeoskih izvještaja. Zato je peta sezona serije The Chosen — čija je premijera održana u Vatikanu u lipnju — korisna za gledanje. Kajfa i njegova „braća po zakonu“ važni su likovi u prikazu događaja Velikoga tjedna. The Chosen jasno pokazuje da je smrtonosno protivljenje Isusu poteklo ponajprije — iako ne isključivo ni jednoglasno — iz tadašnjeg svećeničkog vrha.
Neki vjernici odlučuju ne gledati The Chosen s opravdanim razlogom: imaju vlastite slike Isusa i biblijskih događaja i ne žele da im filmske slike zamijene te osobne predodžbe. No rijetko tko ima živu sliku Kajfe i svećeničkih likova koji se, u ime postojećeg poretka — koliko god on bio korumpiran — protive Isusu. The Chosen tu dimenziju izvanredno oživljava.
Svećenici, osobito oni skloni poistovjetiti očuvanje postojećeg poretka s vjernošću Kristu, trebali bi zato gledati petu sezonu The Chosen kao svojevrsni ispit savjesti. Gledajući je, i sam sam mogao zamisliti sebe u Kajfinoj stranci protiv Isusa, iako ono što želim očuvati, nadam se, nije iskvareno. No korisno je postaviti to pitanje.
Katolička Crkva očito smatra da su potrebna puna dva tjedna da bi svećenici u svjetlu Ezekiela i Augustina ispitali svoju savjest o tome jesu li zli pastiri. Taj fenomen, dakle, nije rijedak. The Chosen nudi uvjerljivu suvremenu, 21. stoljeću prilagođenu inačicu istoga ispita savjesti.
