Oduvijek sam se divila vrijednoj, posvećenoj djeci koja su odlični učenici, treniraju dva sporta, sviraju neki instrument i podjednako su uspješni u svemu. Zavidjela sam roditeljima koji imaju takvu djecu, posebno njima, na uloženom trudu i snazi da sve to organiziraju, prevezu i ostvare.
Srce mi je bilo puno zbog slika na društvenim mrežama gdje djeca ljube svoje zlatne medalje, a ne znam ni tko su ni čiji su. U sebi sam tiho izgovarala svaka čast, za svaku fotografiju učeničke knjižice sa svim peticama, potajno ponosna na činjenicu da takva djeca postoje i odrastaju ovdje među nama. Vrijedno, uporno guraju kroz život i čine svoje roditelje ponosnim.
Moja djeca nisu odlični učenici. Nemaju osjećaj da je to baš sve potrebno što se od njih očekuje, pa prioritete odrede sami. Mučan mi bude svaki odlazak na otvorena vrata i kad mi poslije roditeljskog kažu da ostanem. Stisnite ih malo, kaže nastavnica. Stisnem i previše, ali ni to izgleda nije dovoljno. Jače da stisnem ne znači. Što znači, uopće, stiskajte ih?
Živcirala sam se, boljelo me je, jer sam im htjela pokazati koliko je uspjeh divna stvar i očekujem od njih vlastit uspjeh iz škole, i da je to nemoguće. Oni nisu ja. Ja im ne znam stvoriti osjećaj da trebaju učiti nakon škole još četiri sata.
Sami su po cijeli dan, dok sam na poslu. Za to vrijeme vrlo malo uče. Završe domaći, a onda rade sasvim nevjerojatne stvari. To su one stvari zbog kojih sam ponosna na njih. To su njihove zlatne medalje, s ugraviranim mojim imenom. Nikada objavljene ni na jednoj društvenoj mreži.
Moje male djevojčice su mi odlučile napraviti tortu. Pravu. Sa šlagom gore. Našle su neki jednostavan recept na webu i napravile mi je za rođendan. Stavile su i svjećice. Uštedjele od užine. Tog dana nisu jele u školi, da bih ja imala crveni broj 40 na torti. Sin je popravio ladice koje su se razlabavile. Tada sam plakala, i oni su plakali. Zajedno smo pojeli tu tortu i vodili psa vani. Častila sam ih ćevapima.
Dobivala sam lončiće s posađenim cvijećem, grašak sa šećerom, domaći pečeni kruh (sjećam se da je djelovao kao nešto drveno), promijenjene žarulje, popravljene brave, sređen balkon sa jednim otvorenim pivom koje me čeka na stolčiću. Dočekivale su me omiljene pjesme kada ulazim u kuću.
Pisali su mi pjesme, crtali remek djela na kojima piše da je to baš za mene i da sam najbolja na svijetu. Gomile poklona sačinjenih od krpica, štapića od sladoleda, lakova za nokte i rezanaca. Iscrtali su moju bijelu, dosadnu pamučnu spavaćicu flomasterima, da bude šarena za spavanje, da u njoj ljepše sanjam. Oribali kadu i umivaonik, prali i prostirali odjeću. Mijenjali sami svoje posteljine, a meni moju omiljenu narančastu. Pravili mi naušnice od trešanja koje su sami ubrali, tješili me kada mi dođu preteški dani. Ne brini mama, bit će sve ok, evo sredili smo kuću, znamo da te to raduje. Išli su u nabavku, okupali psa i odveli ga kod veterinara. Pomogli prijatelju oko nekog projekta za školu.
Mazali su mi leđa kada sam se jednom ukočila i ležali pored mene navečer uz TV dok ne zaspem. Pravili mi čajeve kada sam bila bolesna, i palačinke da ozdravim što prije. Tisuće jutarnjih kava me je pričekalo na balkonu. Donosili mi mačke, pse, ježeve i vranu da ih spasimo zajedno… Bili su oduvijek moja snaga, pokretač i inspiracija. Moja ekipa.
Njihova velika djela, čine njih troje najvećim osobama u mom životu. Iz mene ne govori pristrasnost, već ponos na to što sam u svom domu napravila rasadnik kvalitetnih ljudi koji će se u životu snaći gdje god da se okrenu. Nijedna petica iz matematike, fizike i kemije to ne može zamijeniti.
Autorica: Sandra Todorović; Izvor: Savjetnikuspjeha.com
Preuzeto sa: novizivot.net
