Mnogi misle: Isus je Bog i On sigurno nije osjetio sav užas i muku krvavog znojenja u Getsemanskom vrtu, bičevanja, razapinjanja. Uzimamo li dan Kristove smrti kao nešto, manje-više, normalno, s velikom vremenskom i prostornom distancom, ili kao dramu poniženog, izruganog i napuštenog Čovjeka?
Evanđelisti su vrlo šturi u svojim izviješćima o razapinjanju jer je to u njihovo vrijeme bio uobičajen način mučenja i umiranja. Dr. Truman Davis pokušao je kao liječnik odgovoriti na pitanje: Što je tijelo Isusa iz Nazareta moralo pretrpjeti za vrijeme mučenja?
Kao prvo, počeo je proučavati samu praksu razapinjanja. Perzijanci su bili prvi koji su ovaj oblik mučenja provodili u djelo, a Rimljani su ga usavršili. Horizontalna greda križa (patibulum) mogla je biti pričvršćena dvije-tri stope ispod vrha vertikalne grede, što mi obično nazivamo latinskim križem. Međutim, u Isusovo vrijeme uobičajeniji je bio tau križ, tj. križ u obliku slova T. Arheološka istraživanja pokazuju da je upravo na ovoj vrsti križa bio razapet Isus.
Krvavi znoj
Kristova fizička patnja počinje u Getsemanskom vrtu. Krvavi znoj kojim se znojio je najvažniji i najzanimljiviji vid ove početne patnje. Zanimljivo je da je jedino sv. Luka, liječnik, zabilježio ovo u evanđelju: ... a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju (Lk 22, 44). Mnogi su pokušali dokazati da se ovo nije stvarno dogodilo. Međutim, iako rijedak, fenomen krvavog znoja dobro je dokumentiran. Pod velikim emocionalnim stresom, kakav je i Isus doživio u svojoj patnji, tanki kapilari znojnih žlijezda mogu popucati, tako da se miješaju krv i znoj. Ovaj proces mogao je proizvesti naglašenu slabost i mogući šok.
Nakon uhićenja, Isus je odveden pred Kajfu, velikog svećenika, gdje doživljava i prvu fizičku traumu – udarac po licu od strane jednog vojnika. Slijede okrutne provokacije, izrugivanja i udarci. Rano ujutro, izubijan, izmrcvaren, dehidrirao i iscrpljen zbog besane noći, doveden je pred Poncija Pilata koji na zahtjev svjetine pušta Barabu, a Isusa osuđuje na bičevanje i razapinjanje.
Bičevanje
Svučenog, s rukama podignutim iznad glave bičevali su ga bičem koji se sastojao od nekoliko kožnih remena s dvije olovne kuglice pričvršćene pri kraju svakog remena. Snažni i teški udarci biča padali su po njegovim ramenima, leđima i nogama. Na početku su remeni probijali samo kožu, a onda i potkožna tkiva, što je dovelo do krvarenja iz kapilara i vena, te na kraju do velikog arterijskog krvarenja iz sudova ispod mišićja. Olovne kuglice su najprije prouzročile velike i duboke masnice koje su se kasnijim udarcima povećale i razvalile. Na kraju, leđa su se pretvorila u neprepoznatljivu masu izderanog krvavog tkiva.
Trnova kruna
Napola onesviješten, Isus je odvezan i pušten da padne na kameni pod, vlažan od njegove vlastite krvi. Rimski vojnici su nastavili svoju okrutnu zabavu s Isusom. Ogrnuli su ga svečanim plaštem i stavili mu žezlo u ruku. Njihovoj travestiji nedostajala je još kraljevska kruna. Spleli su je od trnova granja i nabili Isusu na glavu. Ponovno je počeo krvariti jer su se dugi oštri trnovi zaboli u tjeme koje je jedan od najvaskularnijih dijelova tijela. Nakon izrugivanja i šamaranja uzeli su mu žezlo iz ruke i njime ga udarali po glavi, tako da se trnje sve dublje zabadalo u tjeme. Konačno, vojnike je iscrpio njihov sadistički sport i svukli su s Isusovih leđa odjeću koja se prilijepila uz izranjeno tijelo zbog krvi i znoja, ali tako nemarno i grubo da je to izazvalo dodatan bol i patnju.
Izmrcvaren i na rubu svojih snaga, Isus kreće polako put Golgote noseći patibulum na svojim izranjenim ramenima. Težina drvene grede i malaksalost uslijed velikog gubitka krvi onemogućava mu da hoda uspravno. Posrće i pada. Gruba greda vrijeđa i bode izranjenu kožu i mišiće njegovih ramena. Pokušava se podići, ali ljudski mišići ne mogu izdržati toliki napor. Do Golgote se mora doći. Stoga izabiru snažnog Šimuna da mu pomogne nositi križ. Isus ga slijedi, još uvijek krvareći i znojeći se hladnim znojem.
Razapinjanje
Šimun je položio patibulum na zemlju, a Isus je na brzinu oboren na leđa i ramenima pritisnutim uz drvenu gredu čeka da zabiju prvi čavao u njegovo izmučeno tijelo. Jedan od vojnika čvrsto pridržava njegov ručni zglob i kroz njega mu, duboko u drvo, zabija teške četvrtaste čavle. Brzo se premješta na drugu stranu i čini to isto. Nakon što su ruke prikovane, patibulum je podignut na vrh vertikalne grede učvršćene u zemlji, a natpis s krivicom prikivan iznad glave. Ostalo je još samo prikovati noge, i to obje zajedno, tj. jedan čavao probija obje noge stavljene jednu preko druge.
Umorno tijelo se opustilo, olabavilo, a čavli koji su ga pridržavali izazivali su strašan bol u dlanovima, rukama, mozgu. Naime, čavli u ručnim zglobovima vršili su pritisak na središnji živčani sustav. Kako se uspravljao da izbjegne ovaj bol, težina je prešla na čavao kojim su bile pribijene noge, što je izazvalo dodatni napor. Viseći na rukama, prsni i mišići među rebrima su paralizirani. Zrak je mogao dolaziti u pluća, ali nije mogao ići van. Isus se borio za makar kratki udisaj i izdisaj. Konačno, količina ugljen dioksida povećala se u plućima i krvotoku do te mjere da je grč djelomično popustio. Grčevito se uzdizao i naprezao kako bi izbacio ugljen dioksid a onda ponovno udahnuo kisik koji je u tom trenutku značio život. Nema sumnje da je upravo u ovim trenutcima Isus izgovorio onih sedam kratkih rečenica:
Prva, gledajući rimske vojnike kako za njegovu odjeću bacaju kocku: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. Druga, raskajanom razbojniku: Danas ćeš biti sa mnom u raju. Treća, gledajući užasnutog i bolom shrvanog mladića Ivana, ljubljenog učenika: Evo ti majke; a onda gledajući svoju majku: Ženo, evo ti sina. Četvrti vapaj je iz Ps 22: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.
Smrt
Slijedi još jedna užasna agonija – budući da se perikardij polako punio sukrvicom i rastao pritisak na srce, nastao je nepodnošljiv bol u grudima. Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska; topi se u grudima mojim (Ps 22, 15). Sada je skoro svršeno. Tečnost u organizmu spustila se na kritičnu razinu. Pritisnuto srce borilo se da pumpa tešku i gustu krv, a pluća su se naprezala da dođu do malo zraka. Podržavanje mozga potrebnom tečnošću bilo je minimalno.
Teško dišući, Isus izgovara svoj peti vapaj: Žedan sam. Potkrepljujemo to ponovno Psalmom 22: Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi. Isusu nude spužvu natopljenu octom. On osjeća kako ga prožimaju hladni smrtni trnci jer je tijelo doseglo krajnju granicu izdržljivosti. Slijedi šesta rečenica, mučan šapat: Svršeno je. Isusova misija je završena. Napokon može dopustiti svome tijelu da umre. Još se jednom osovio na stopala prikovana čavlom, istegnuo noge i duboko udahnuo izričući sedmi i posljednji vapaj: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.
Da bismo shvatili otkupiteljsku misiju Isusa iz Nazareta, ne smijemo zaboraviti njegovu patničku stvarnost, stvarnost čovjeka koji je proživljavao svoju agoniju, ali ni stvarnost Uskrsa koja osmišljava naš bol i patnju, jer smo u sjeni Onoga kojemu smrt ne mogaše ništa.
