U ovom ljetnom vremenu dok nas pritišće velika vrućina koja isušuje naše rijeke i jezera i dok se borimo s drugim prirodnim nepogodama, stiže nam nova devetnica za slugu Božjega A. Gabrića. Proslavili smo Veliku Gospu koja nas pokrene na hodočašća da joj se dođemo pomoliti u neko od njezinih svetišta razasutim diljem naše Lijepe domovine i drugdje gdje Hrvati žive.
Ovih dana smo čuli kako Isus postavlja pitanje koje prožima svako doba i svaku kulturu, i ovu našu: „Što koristi čovjeku ako stekne sav svijet, a izgubi dušu?“ To je pitanje koje nas poziva da preispitamo što istinski cijenimo. Možemo provesti život tražeći uspjeh, bogatstvo, priznanje ili udobnost, a ipak otkriti da nam nešto bitno nedostaje. Stvari kojima se svijet divi i kojima plješće nikada ne mogu zadovoljiti najdublju čežnju ljudskog srca. Stvoreni smo za zajedništvo s Bogom i ako naši životi ne ostanu ukorijenjeni u njemu, čak će nas i naša najveća postignuća na kraju ostaviti neispunjenima i razočaranima.
Isus nam nudi drugačiji put: put učeništva koji je o. Ante do kraja prihvatio. Isus ne traži od sviju da ga na takav način slijedimo. Ali traži da ga ipak slijedimo u svom pozivu i zvanju. To često zahtijeva odustajanje od vlastitih planova, ambicija i egocentričnih želja. Iz perspektive svijeta to se može činiti kao gubitak. Pa ipak, u Božjim očima, upravo to velikodušno samodarivanje vodi do istinske slobode i trajne radosti. Svaki čin samoodricanja poduzet iz ljubavi prema Kristu stvara više prostora za djelovanje Božje milosti u nama. Daleko od toga da nas umanjuje, već nas sve više oblikuje u ljude kakvima smo stvoreni da budemo. Paradoks i snaga Evanđelja je u tome da i najbogatiju radost otkrivamo ne u posjedovanju, već u davanju. Baš u tome je bio poseban o. Gabrić koji je sve dao što je imao. Taj paradoks i tu snagu Evanđelja je živio pa je mogao reći: „Što više možemo dati, to ćemo biti sretniji. I što više dajemo, to će nam biti lakše davati.”
Tu vam sreću i velikodušnost i ja želim i srdačno pozdravljam u ovoj kolovoškoj devetnici!
Vicepostulator, p. Mirko Nikolić, D.I.
PRVI DAN
MAJKA MU JE UMRLA
Bošonti, 1. ožujka 1940.
Došao je iz Sodnatole. Majku su mu prije podne zakopali, a poslije podne bio je primljen u našu školu. Na njemu tek tanke hlačice i poderana košuljica. Bio je ponešto žalostan, ali sam vidio da poradi nježne dobi ne shvaća pravo što je izgubio smrću svoje majke. Dao sam mu novu plavu košuljicu i s njime sam otišao u kapelicu, da se pomolim za dobročinitelje, koji su darovali to odijelce, a i da se pomolim za pokoj duše njegove mame. Mali je onda zaplakao i zamolio me da ga odvedem u školu časnih sestara, gdje se nalazila njegova sestrica. Na putu me pitao za mnoge stvari: odakle sam, hoću li na njega paziti, hoću li mu dati jesti, i na koncu onako iskreno djetinjski: »A imaš li ti majku, i je li ti dobra? Ganulo me to pitanje malog siročeta, pa sam mu odgovorio:
Ja još imam majku i jako je dobra. Tako dobra da mi je dopustila otići u daleku Indiju, da se mogu brinuti za tebe.
O, zar je tvoja majka tako daleko? Ja bih želio jednom otići tamo i reći hvala što te je poslala meni!
Đon, to je daleko, daleko... Petnaest dana hoda na velikoj lađi. Ti se samo moli za moju majku, a ja ću joj pisati da je i ti voliš i da si joj zahvalan. To će je mnogo razveseliti.
Đon se sastao sa svojom sestricom, koja je nešto starija od njega. Plakali su zajedno. Ostali su sami na ovome svijetu, znali su da su siročad. No misionar je postao njihova majka, i on će se za njih brinuti „ misionar“ kojeg je majka poslala iz daleke zemlje da se brine za mene, rekao je Đon sestrici.
Kako je majčinska ljubav nešto veliko i uzvišeno! Ali je majčinska žrtva još veća i uzvišenija, jer žrtvujući svoga sina Bogu, pruža utjehu stotinama ražalošćenih i bolnih srdaca.
Vaš o. Ante
Tamo gdje palme cvatu, br. 2.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DRUGI DAN
GDJE KOLERA VLADA
Bošonti, 4. ožujka 1941.
U Bošontiju i u drugim mjestima vlada kolera. U Satkhiri su cijele obitelji nestale, a u Raghabpuru ih polako nestaje. Ima kuća i s preko 10 čeljadi bolesnih. U jednoj čak i jedanaestero. Troje je umrlo po noći, a za osmero drugih rekao je bengalski doktor: »Dekha hoe đabe! —Vidjet ćemo!« što znači, da je i njima odbrojeno.
Oci su neprestano zaposleni. Po nekoliko puta na dan valja obilaziti naokolo i proviđati bolesnike. A proviđati bolesne od kolere nije najlakša stvar.
Bolest je nenadano počela. Obično se javlja u vrućim mjesecima. U to doba ono malo vode po baruštinama pravi je otrov, pa nije ni čudo da epidemije baš u to doba haraju. Misle da je ovogodišnjoj koleri uzrok pokvarena hrana. Trgovci za skupe novce prodaju trule živežne namirnice. Narod na njih svaljuje krivnju. Ljudi su već tako razdraženi, da se prijete smrću trgovcima. I sve se bojim da neće ostati kod samih prijetnji.
Sada je već strašilo, iako smo u mjesecu iza žetve, no što će biti u kišno doba i iza njega? Isus zna. On će i u to doba ostati među nama u svetohraništu, da nas jača i krijepi, nas i povjereno nam stado.
Primite iskrene pozdrave iz teško iskušanog Bošontija. Sjećajte nas se dnevice u molitvama i žrtvama! One će nam dati ustrajnosti i odvažnosti.
Hvala vam, braćo, već unaprijed hvala!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 5.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
TREĆI DAN
RIBARI DUŠA
Kurseong, 15. srpnja 1941.
Sunce je baš zalazilo nad Bošontijem, kad sam se uputio prema Gangesu. Na obali pokraj našeg misijskog pristaništa pristajala je mala urođeničko lađa. Zadnji zamah veslima i prednji dio lađe bio je na suhom. Najmlađi od ribara iskoči van i zabi kolac u blato da za nj priveže lađicu. I drugi iziđoše. Tek je stari Hiru zadovoljno brojio ribe i stavljao ih u poveću košaru. Sve su ovo novoobraćenici, moji stari prijatelji. Čim me opaziše, naklonivši se duboko, pozdraviše me s »Đizu pronam! - Hvaljen Isus!«
Hiru, eto dobra lovina danas! - uzvratih im na pozdrav.
Uz vaš blagoslov bit će i bolje, oče. Isus učinio, te Vi mogli svu našu pogansku braću u Isusove mreže pohvatati!
Iznenadila me i razveselila ta lijepa želja priprostog ribara.
Hiru, o da samo znaš kako moje srce čezne za tim časom!
No kad će to biti?
Hiruove oči zasjaše pune pouzdanja: »Bit će, oče, bit će. Neka je u nama ljubavi k Isusovu Srcu, pa ćemo mi to izmoliti!«
Koliko li vjere u ovom kratkom odgovoru! Mislio sam tada na sve drage dobročinitelje i na svoje dobre male misionare i misionarke koji se dnevice mole za obraćenje Bengalije. O kad li će se Hiruova želja ispuniti? Milijuni još čekaju, no misionara, tih »ribara duša« malo je. S druge pak strane poteškoće su velike, rekao bih, neprebrodive. No, mi uza sve to ne smijemo i nećemo sustati. Lozinka naša »Bengalija Kristu« duboko je uklesana u našim srcima i mi za nju živimo i umiremo.
Uostalom, nismo sami, Isus je s nama. S njegovom pomoći osvojit ćemo Bengaliju. Kao što blagi lahor srpanjskim jutrom savija jednim dahom more pšeničnih klasova, tako i milost Isusova može u jedan čas obratiti na tisuće srdaca. Na nama je da ovu milost izmolimo. Hoće li moje oči vidjeti Bengaliju obraćenu, hoću li vidjeti plod svojih žrtava? Možda neću. Pa ako i ne vidim, svejedno ću biti sretan i sretan ću umrijeti, znajući da sam žrtvovao svoj mladi život za ostvarenje ovog velikog ideala.
Vaš o. Ante
Bengalija Kristu!
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 6.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ČETVRTI DAN
Pismo koje slijedi otac Ante je primio od nepoznatog molitelja iz domovine nakon svog ređenja. Znajući da nitko od obitelji i prijatelja iz domovine nije mogao biti prisutan na njegovu ređenju u dalekoj Indiji, ovo ga je pismo zasigurno duboko dotaknulo i donijele mu veliku utjehu. Pismo je objavio u listu koji je pisao za nas Hrvate – »Tamo gdje palme cvatu« (br. 12, 1943.).
Molimo i mi, poput ovog vjernog molitelja, da se naše molitve uzdignu do neba kako bi se sluga Božji o. Ante Gabrić proglasio blaženim i svetim.
JEDNA ČESTITKA MLADOMISNIKU IZ DOMOVINE
Kurseong, prosinac 1943.
Dragi mladomisniče!
Satovi kao da neopazice odmiču. Večernja polutama već je ispunila crkvu. Crvenkasti plamičak vječnog svjetla baca titrajuće zrake na oltar i svetohranište. Kako godi duši biti u ovoj tišini pred Svetootajstvenim Isusom. Često sam ja ovdje. Imam toliko toga reći Isusu.
Danas kao da mi i nehotice misli k Vama lete, na ovaj dan, kad pristupate k Božjem oltaru, daleko tamo u misijskim krajevima, koje Vi običavaste nazivati »zemljom čežnja... ostavili ste nas, sve nas, domovinu, roditelje. Sjećam se toga dobro, kao da je bilo jučer. Naš zadnji susret tamo pred pet godina. Koliko se toga od tada promijenilo! Kao da su nas ovi teški svjetski događaji otuđili. No ipak, mi Vas nismo zaboravili. Mali plamičak vječnog svjetla mogao bi Vam to zasvjedočiti, mogao bi Vam pričati o mnogim
satovima, provedenim ovdje u molitvi za Vas.
O kad bih Vam mogao pokazati sva ona živa svjetla, koja se za Vas mole u tihim i tajnim satovima molitve pred svetohraništem, koji se za Vas žrtvuju, trpe i rade. Sitna svjetla Vaših malih misionara i misionarki, bijela i čista svjetla tih miljenika Srcа Božanskog Misionara; poveća svjetla Vaših mladih prijatelja, koji borbe svoje mladosti, te teške i strašne borbe, prikazuju za Vas, za Vaš rad; još veća svjetla, no toliko puta skrita i tajna, očeva i majki, njihove teške brige, njihove boli, zabrinute kucaje njihovih roditeljskih srdaca. Pa onda tolika divna svjetla duša Bogu posvećenih, koje svoje živote na Božjem oltaru prikazuju za širenje kraljevstva Njegove ljubavi i za vjesnike te Njegove ljubavi i milosrđa.
Krasna svjetla, što zajedno s vječnim svjetlom izgaraju tiho i neopazice. Mislimo na Vas, ne zaboravljamo Vas. Titrajuće zrake vječnog svjetla to Vam svjedoče. Znam da Vas čeka težak život, apostolski život u pogibeljnim krajevima Sunderbanskih džungla, strašna klima indijskih poljana, osamljenost, poteškoće, križevi... No sjetite se, dragi naš mladomisniče, da pristupate k oltaru Boga koji razveseljuje Vašu mladost. On će biti uz Vas usred Vašeg apostolskog rada, On, Božanski Misionar, koji Vam je dao snagu da ste mogli ostaviti dom i rod.
A sjetite se ujedno da uz mala svjetla naših crkava izgaraju mnoga srca u molitvi za Vas i za sve naše misionare. Ona su uz Vas na ovaj sretni dan Vašega života. Radujemo se i veselimo se s Vama. I dok Vam od srca čestitamo na ovoj časti, molimo Vas, da se posebno sjetite onih između nas, koji duboko u svom srcu čuvaju svetu i tajnu želju, da bi se i oni jednom mogli sasvim žrtvovati za Isusa u dalekoj Bengaliji. … Tamo gdje palme cvatu.
To su eto želje naše, to su naše misli pred tajanstvenim titrajima vječnog svjetla.
U Srcu Božanskog misionara ostajem uvijek Vaš
A.B.
Tamo gdje palme cvatu, br. 12.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
PETI DAN
NJIHOV DAN
Morapai, lipanj 1945.
Bio je to, uistinu, njihov dan, dan naših dragih prvopričesnika i prvopričesnica. S palmama u rukama ulaze oni u crkvu pjevajući krasnu bengalsku pjesmu »Doe Dišu Khrišto, Đoe Dišu Khrišto! - Živio Isus Krist, živio Isus Krist!«
Bila ih je cijela vojska. Ne samo morapajska djeca, već i sva obližnja sela moradoše poslati svoju djecu na glavnu misijsku postaju, da ovdje prime zadnju pouku. Došlo ih je kojih 150. Većinom pusta sirotinja, nemaju ama baš ničega. Neki su donijeli kao svoje jedino blago šuplji tanjur, iz kojega će jesti rižu. Drugi nisu ni to smogli. Trebalo se pobrinuti za kakav pokrivač za noć, jer je pred Uskrs još bilo dosta hladno po noći.
Ovdje će ostati tri tjedna. Neki plaču, kad su im roditelji otišli natrag kući. Za njih je to prvi put da su izvan svoga sela, pa i njih hvata »đomotužje«. Tješim, mirim i brišem srebrne suzice ...
Sutradan odmah na posao. Urođeničke sestre svete Ane preuzele su velik dio pouke na sebe. Razdijelili smo dječicu u nekoliko grupa, pa onda tri sata dnevno tumači, govori, pitaj i ispituj. S mnogima je trebalo početi od znaka križa... Pouka se davala u samostanu časnih sestara. Dječaci su tri puta dnevno išli »o-pare«, kako mi ovdje u Morapaju kažemo, tj. »na onu stranu« -preko kanala, gdje se nalazi samostan. Vodio ih je mali Bumbul, koji je dva pedlja visok, a dva i po širok! Zadnji u grupi bio je mali Antoni, sirotica. Od rođenja je hrom, pa ga je njegov vjerni prijatelj Bikhu svaki put preko nosio na leđima.
U ponedjeljak pred Cvjetnicu počeli su ispiti. Strogi ispiti! Neka dječica onog jutra od straha nisu ništa mogla jesti... Uzelo mi je ništa manje nego 11 sati dok sam sve ispitao. Prvi dan šest sati, drugi dan pet. Tu je istom bilo srebrnih i zlatnih suzica, jer sam bio prilično strog. Ali je bilo i osmijeha, kojih neću nikada zaboraviti. Onaj mali hromi Antoni bio je tako veseo, kad sam mu rekao da je prošao, te sam mislio da će od veselja kao jelen skočiti na svoje male kržljave nožice ... Na koljenima je izašao pred vrata, gdje su druga djeca čekala, pa je na sav glas zavikao: »Paš hoječhi! - Prošao sam!« Dao je bistre odgovore. Na svoj priprost način dakako, ali sam se zbilja divio djelovanju Božje milosti u ovim malim srcima.
Bili smo svi umorni, no radosti Cvjetnice uvelike su sve naplatile. U novim bijelim odijelima, s palmama u rukama stupa njih 80 kroz dupkom punu crkvu pred oltar, pjevajući slavu Isusu Kralju. Pa oni su slava, najveća, najljepša i najčišća Isusova - ovi Njegovi prijatelji. Mnogi su ljudi naglas plakali. Imali su i zašto, jer ovakvo što čovjek ne doživi svaki dan.
Pred samu svetu pričest rekoh im još dvije riječi, da ih podsjetim na sve one za koje se trebaju moliti. I vas su se sjetili. Dragi je Isus sigurno rado uslišao njihove molitve.
Sjetite se i vi ovih naših malih prijatelja u svojim molitvama, da bi oni svom Isusu mogli ostati vjerni kroz cijeli život, i da bi svojim dobrim primjerom mogli privesti još mnoge poganske dječice Prijatelju Malenih!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 16.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ŠESTI DAN
OPET U KHARRY
Morapai, prosinac 1945.
Mislio sam da neću tako brzo u Kharry, no trebalo je opet ići... Sjećate li se onog zadnjeg putovanja na biciklu, kad sam si pola rebara slomio, a drugu polovicu dobro očešao na tvrdim grudama kharrijskih kozjih staza. Kad sam se više-manje živ vratio u Morapai, napravio sam čvrstu odluku da me Kharry neće tako brzo vidjeti. No odluke se prave da ih prekršimo! I onda zapravo ovaj put nisam išao onako na šetnju, već u pomoć teško bolesnom ocu Sedeju; ne na biciklu, već u malom misijskom čamcu; ne po danu, već po noći.
I ovako je bilo dosta zanimljivosti na putu. Kako sam rekao, putovao sam u čamcu: kojih pet metara dugom, jedan metar širokom i oko pola metra dubokom. Dakle, kako vidite, u ovakvoj se lađi ne bi moglo preko Oceana u Ameriku! Dakako, motora nema, već jedan ili dva lađara guraju čamac pomoću bambusovih štapova. Brzina: nešto brže od - puža ...
Već se hvatao sumrak, kad smo ostavili Morapai. Uvukao sam se pod niski slamnati krov, kojim je čamac bio prekriven. Taj krov služi i protiv kiše i protiv sunca. Nizak je, jer bi inače vjetar prevrnuo čamac, a osim toga, na putu je mnogo malih bambusovih mostova preko kanala, pa se s visokim krovom ne bi moglo ispod provući. Malo je neugodno, jer se čovjek ne može uspraviti. No sjediti se već dade. Mjesta i baš nije bilo mnogo, jer smo uzeli i nešto »zalihe« za ovu dugu ekspediciju: riže, žutog »dala«, povrća, pa čak i veliku zemljanu posudu pitke vode. Čuo sam, naime, da su u Kharryunemaju dobre vode. Lađica skoro puna. No bilo je još mjesta za mene, da se malo izvrnem na počinak. A zbilja sam toga dana bio umoran, jer je toliko toga trebalo svršiti prije polaska u Kharry. Iza večernje molitve pripravio sam svoj »krevet« ... Nekakav debeli kaput ispod sebe, vreća riže pod glavu kao jastuk, a pokrivača ne treba, jer je silna sparina i vrućina. Večer nas je uhvatila iza sela Čoukitole, večer i s njome komarci. Da su me barem ovu noć pustili na miru. Nego, neće ovaj krilati rod! No kako sam bio umoran, brzo sam zaboravio na komarce. U polusnu čujem dovikivanje lađara. S protivne strane dolaze mnoge velike lađe natovarene rižinom slamom. Tamno je kao u rogu. Na ovim lađama nema crvenog i zelenog svjetla, pa se stoga dovikuju: »He bhai, dhonga ašće! - He brate, dhonga dolazi!« Tako se, naime, zovu ove lađe. Dva moja lađara: Mihael, brat katehiste Bomkina, i Ođit, dobro guraju dhongu. Dakako, da se sve ljulja i drma, kad je čamac tako uzak.
Kad smo prošli ispod velikog mosta kod Boro Ćinre, počelo se oblačiti. S južne strane dobro je grmjelo i sijevalo. Pričvrstili smo i popravili slamnati krov, jer dođe li jaki vjetar, sve će odnijeti u zrak, pa će se onda trebati stiskati pod kišobran. Dakako, da je trebalo ustati s »udobnog« kreveta. No to ću morati činiti više-manje svakog sata: ili su se druge lađe postavile na put u uskom kanalu; ili je most prenizak, pa je slamnati krov trebalo podići s lađica, prenijeti ga dvojica do iza mosta, lađicu progurati ispod, a onda opet na nju staviti krov; ili je opet ikoji od revnih nadglednika kanala htio znati što sve imamo u čamcu ... Jedan se takav junak sjetio da nas zaustavi i baš nekako pred ponoć. Kojih desetak minuta prije toga trebalo nam se progurati ispod onog niskog mosta. Iza toga sam se opet malo »ispružio«, kad me Mihael poče bojažljivo zvati:
»O Fader, čokidar dakčen! - O oče, stražar zove!«
Nije druge, Ante, već opet izvuci svoje garavo lice i pokaži ga tom slavnom čokidaru, da mu se srce smiri. I ne samo da mu se smirilo, već se junak i preplašio, kad me je ugledao.
Iza ponoći smo stigli u Bištopur. Lađari su bili umorni, pa sam im rekao neka se odmore i okrijepe u seoskom dućanu. Nije im to trebalo dva puta reći. Dućandžija je već spavao, no u nadi da će nešto zaraditi, spremno je ustao i pogostio ove »noćne ptice«. Htjeli su i meni nešto donijeti, no kako je već ponoć bila prošla, nisam mogao uzeti, jer sam ujutro želio prikazati svetu misu u Kharryu. Zapravo, glad nisam ni osjećao, no od žeđe su se usta dobro osušila. Međutim, pet do šest sati čekanja neće me ubiti.
Kušao sam opet spavati, no onaj krevet žulja: krevet ili moja rebra, sad se više pravo ne sjećam. Mislio sam da sam s desne strane nešto deblji, no i s te strane jednako je žuljalo. Podmetnuo sam još jedan ručnik, pa je nekako mekše izgledalo... Bilo kako bilo, te sam noći napravio odluku da mi se valja malo »potkožiti«, jer ću inače na ovim putovanjima ižuljati sva rebra.
Nastavlja se…
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
SEDMI DAN
OPET U KHARRY
Počelo je roskati, no pljusak nas je obašao, pa smo barem s te strane bili sretne ruke.
Naskoro smo ušli u velika kharryjska rižišta. Kanal se vijuga kao kakova zmija. Vani je krasna mjesečina, razvedrilo se. Sve tiho i mirno, tek se čuje pljusak -bambusovih štapova i zvrk tisuća skakavaca po poljima. Godi duši ovakav mir. Kako se nije dalo spavati, izvukao sam se ispod krova i započeo svoju jutarnju molitvu i razmatranje. »Blagoslovite dani i noći Gospodina!« Mir vlada posvud naokolo, no u kolikim srcima još nema Njega, koji nam jedini može dati mir.
Kralju mira, dođi kraljevstvo Tvoje i u Bengaliju!
Prolazimo kroz Kašinagor. To je poprilici glavno mjesto u ovom okružju. Ima i svoju poštu, koja je ujedno pošta i za Kharry. Sve spava, nigdje ni žive duše. Samo se iz daljine čuje zvonjenje svete »gonge«. Možda tko budi svoje bogove iz njihova dubokog sna. Bam-bam-bam, odjekivali su zvuči gonge, kao da na pogreb koga zovu: pogreb neumrlih duša, koje će se opet i danas klanjati svojim lažnim božanstvima.
Napokon smo prispjeli i u Kharry. Bilo je oko 4 sata ujutro. Sve dakako još tamno. Prtljagu smo stavili pred nedovršenu kuću. Nema ni prozora ni vrata, no otac Sedej se već ovamo preselio, jer je ipak ugodnije tu stanovati nego u malom i mračnom podrumu stare kuće.
Polako sam se približio do sobe. Bolesnik teško diše i u silnoj se groznici samo prevrće po krevetu. Već je ovako deset dana. Nadao se da će bolest naskoro krenuti na bolje. No sile sve više slabe, pa još danas treba otpremiti oca u Kalkutu. I bilo je, doista, već skrajnje vrijeme, jer to nije bila obična groznica, već neka vrsta tifusa. Ustali smo iza ponoći. Odslužio sam svetu misu u privremenoj kapelici. Prisustvuju urođeničke časne sestre i dječica iz sirotišta. Vrlo je rano, no to njih ne smeta. Oni vole svetu misu.
Čamac je pripravan. Za bolesnika smo pripravili jedan mali vojnički krevet, pa je barem donekle bilo udobno. Putovanje je trajalo kojih pet sati. Mora da je otac Sedej mnogo prepatio, no on je pravi kremen, pa ni da je od boli obrvom trepnuo ... Zbog toga sigurno ga se i bolest prepala. Kad su ga doveli u grad Kalkutu, liječnik je rekao da je stanje veoma opasno, pa da se i o životu radi. No otac Sedej mu je htio pokazati da ima krivo, pa je sam, onako slab, uzašao uz stotinu stepenica do bolničke sobe. Kad je to smrt vidjela, otišla je odakle je i došla, a i otac Sedej je došao opet odakle je otišao: iza dvadesetak dana vratio se opet u Kharry, istina prilično slab i mršav, no još uvijek isti otac Sedej.
Sada prikuplja izgubljene sile, jer bi svakako želio dovršiti započetu kuću. Nadao se da će sve biti gotovo do Božića, no potrajat će nešto više vremena.
Iz Kharrya je trebalo natrag u Morapai. Dakako, po noći, jer je po danu posla preko glave. Pomalo se već i umor osjeća. Koliko toga čovjek doživi na ovim putovanjima, no, nije moguće sve opisati. Najbolje je da dođete koji put ovamo u pohode. Bit će to lako sada iza rata. Na stotine će zrakoplova biti slobodno.
Jednu vam još želim reći o Mihaelu. Kad smo na povratku prolazili pokraj Bištopura, gdje pogani spaljuju svoje mrtvace, počeo je on pričati o raznim događajima iz ovih krajeva. Sve naokolo tamno, šakali zavijaju, Mihael nekako tajanstveno priča i priča, a Ođitu, drugom lađaru, sve se ruke od* straha tresu. Mihael, lopov, kakav već jest, to opazio, pa još strasnije događaje trese iz svoje bogate mašte. A Ođit sve vjeruje. Svuda se naokolo vrte sami dusi, pa sve misli: Evo, sad će jedan na mene ... Ali dusi te noći nisu došli da nas smetaju, no jesu komarci, koji su nas pratili od Morapaia do Kharrya, i sad opet u Morapai.
U ovo nekoliko dana već sam 30 sati u ovom malom drndavom čamcu. Klima se čamac, klimam se ja, klimaju se lađari, pa kad smo u sumrak zaokrenuli iz boroćinrijskog kanala u morapijski, sve se oko mene pomalo »klimalo«: čak i tornjevi poganskih hramova u selu Bisnopuru, posvećenom poganskom bogu Višni, okrvavljeni zrakama zalazećeg sunca. Krasan pogled, no koliko li je bijede iza njega. Molimo se, braćo, te svi ovi krajevi, preporođeni Njegovom ljubavlju, budu naskoro zarumenjeli krvlju neokaljanog Jaganjca!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 17.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
OSMI DAN
DAN OSLOBOĐENJA
15. kolovoza 1947., dan Uznesenja Blažene Gospe. Velik je to dan u povijesti indijskog naroda, dan kad se zvijezda slobode pokazala na obzorju nakon toliko stoljeća čekanja, dan kada se narančasto-bijelo-zelena zastava nove slobodne Indije razvila uz povike milijuna: »Dai Hind! — Živjela Indija!«
Bio sam toga dana u Kalkuti. Veselju i radosti nije bilo ni kraja ni konca. I na najveće čuđenje svih sve je prošlo u miru. Nadajmo se da će mir biti prvi plod slobode.
Kako znate iz novina, Indija je dobila tzv. »Dominion status« i razdijeljena je na dva dijela: Pakistan, muslimanska Indija, i Union of India, sva ostala Indija, izuzevši nekoliko nezavisnih država. Bengalska pokrajina je razdijeljena na dva dijela: istočni je pripao muslimanskom Pakistanu, dok je zapadni, u kojem se mi nalazimo, pripao Indijskoj Uniji.
Što će nam budućnost donijeti? Da li ćemo ostati na svojim mjestima i nastaviti svoj rad? Vođe nove vlade nekoliko puta su svečano izjavili da se misionari ne trebaju ničega bojati, da će tzv. »manjine« biti poštivane i vjerska sloboda da će ostati kao i do sada. Bilo što bilo, mi smo u Božjim rukama. Spasitelj nas neće ostaviti. Vi se i nadalje revno molite za nas, molite se za novu Indiju, da bi križ spasenja, znak prave slobode, mogao naskoro nad njom zasjati!
Vaš o. Ante
»Tamo gdje palme cvatu«, br. 22.
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
DEVETI DAN
MOLITVA GOSPODINU
Gospodine, usliši molitvu svoga puka,
učini u svojoj ljubavi da svi narodi,
svi puci, ujedinjeni Tvojom božanskom ljubavlju,
mogu Tebe slaviti, Tebe ljubiti, o Vječna ljubavi!
Gospodine, mnogi Te narodi još ne poznaju,
ne poznaju Tvoju ljubav, ne znaju za Tvoje milosrđe,
taj uzrok naše hvale i slave Tebi.
Primi našu molitvu, primi naše dnevne žrtve,
da bi oni naskoro mogli zapjevati onaj divan psalam slave
»Hvalite Gospodina svi narodi…«
Isuse Kralju, neka dođe kraljevstvo Tvoje!
Rasvijetli moju pamet, užezi moje hladno srce,
da se i ja mognem sasvim žrtvovati za proširenje Tvoga kraljevstva na zemlji.
Amen
Otac Ante Gabrić
MOLITVA
za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo.
Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama.
Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
ZAVRŠNA RIJEČ DEVETNICE
Dragi molitelji i štovatelji sluge Božjega Ante Gabrića,
prošli smo zajedno put kroz devet pisama sluge Božjega oca Ante Gabrića. U njima nismo čitali samo uspomene iz daleke Indije. Čitali smo Evanđelje pretočeno u život.
U prvom smo pismu susreli malo siroče koje je u misionaru pronašlo oca i majku. Zatim smo zajedno prolazili kroz dane kolere, bolesti i neizvjesnosti, promatrali ribare duša koji su svoje živote predali Kristu, osjetili snagu molitve vjernika iz domovine koja je oca Antu pratila na njegovu putu, radovali se dječjoj prvoj pričesti, dijelili napore misionarskih putovanja, zahvaljivali Bogu za slobodu naroda i na kraju zajedno izrekli molitvu da Kristovo kraljevstvo dođe u sva ljudska srca.
Kroz sva ova pisma provlači se ista poruka: ljubav koja se daruje nikada nije izgubljena. Ona tješi žalosne, hrani gladne, podiže obeshrabrene, liječi bolesne i vodi ljude Bogu.
Otac Ante nije imao bogatstvo ni sigurnost. Imao je vjeru, veliko srce i potpuno povjerenje u Božju providnost. Zato je mogao postati otac siročadi, prijatelj siromaha, brat bolesnika i glasnik nade svima koje je susretao.
Dok završavamo ovu devetnicu, zapitajmo se: što nam je Gospodin govorio kroz ova pisma? Koga danas poziva da utješimo, kome da pružimo ruku, za koga da molimo i gdje nas šalje da budemo Njegovi misionari?
Neka primjer sluge Božjega oca Ante Gabrića ne ostane samo lijepa uspomena. Neka postane putokaz našem svakodnevnom životu. Budimo ljudi otvorena srca, ljudi molitve, ljudi koji će u svakome prepoznati Kristovo lice.
Molimo zajedno da Gospodin po zagovoru sluge Božjega oca Ante Gabrića obnovi našu vjeru, učvrsti naše pouzdanje, zapali u nama misionarski žar te, ako je to Njegova sveta volja, uskoro obdari svoju Crkvu radošću da ga možemo štovati kao blaženika i sveca.
Slugo Božji oče Ante Gabriću, moli za nas!
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u ovoj devetnici.
Slijedeću devetnicu započinjemo 20. rujna.
Svako vam dobro i Božji blagoslov!
©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
