Ali nazvaše je i sveticom rovova, jer su vojnici tijekom I. svjetskog rata nosili njezine sličice i utjecali se njenoj zaštiti. I prije nego li je proglašena blaženom Crkva je morala odobriti kovanje medaljica s njezinim likom koje su u teškim i smrtnim mukama ranjenika ponekad preostale jedini izvor utjehe i nade. Fra Petar Ljubičić donosi jedno takvo svjedočanstvo francuskog vojnika koji još i danas živi u Parizu, u čijem salonu još i danas u svako doba cvatu svježe ruže pred kipom sv. Terezije od Maloga Isusa. Zašto ruže, pitate se? Jer je obećala da će s neba na zemlju posipati ruže, ruže milosti koje kod Boga isprosi za ljude.
"Ovaj je čovjek bio teško ranjen u svjetskom ratu. Ležao je teško bolestan u bolnici neke engleske luke. Bilo je vrlo sumnjivo hoće li ostati na životu. Dobio je kuglu baš ispod srca.
Već su ga tri puta stavljali na operacijski stol. Vojni liječnik, koji je pokušavao operirati ga, bacio bi nož za seciranje od sebe u posljednjem trenutku svaki put. I gle, za nekoliko dana kugla je sama od sebe na tajanstven način, bez ikakve operacije i liječničke intervencije, izašla na drugome mjestu.
– Gospodine doktore – zapitao je kasnije taj vojnik – zašto ste tri puta odložili nož i napustili moju tešku operaciju?
– Jer sam svaki put vidio mladu djevojku koja mi je suzdržavala ruku.
– Mlada djevojka? Biste li ju mogli prepoznati kada bih Vam pokazao njezinu fotografiju?
– Da, sigurno!
I izvuče mladi ratnik sliku sv. Terezije (+1897. godine).
– Je li to bila ona?
– Jest, to je bila ona!
I od onoga vremena cvatu ruže u salonu ovoga čovjeka čiji je zemaljski život spašen po onoj koja sretno uživa vječni život." (Toth)
Ova mala svetica, još je za života obećala kako će nakon smrti, poslati kišu ružinih latica s neba, kao znak njezina zagovora. „Duša zapaljena ljubavlju ne može biti pasivna … Kad bi ste samo znali što planiram kad dođem u nebo. … Provest ću svoje nebo čineći dobro na zemlji“.
Molite se ovoj izvanrednoj svetici, ona je sve učinila a čini i danas, da na sve nas padne mirisna kiša ružinih latica, tih predivnih blagoslova koje samo čekaju naše ispružene ruke i jedan pogled u Nebo.
Ovu molitvu je sveta Terezija od Djeteta Isusa sama sastavila:
Molitva nebeskom Ocu
Vječni Oče, Sin tvoj Jedinorođeni, slatko Djetešce Isus, moja je svojina, ti si ga, naime, sam dao meni. Ja ti prikazujem neizmjerne zasluge njegova Božanskog Djetinjstva, pa te u njegovo ime molim, pozovi u nebesku radost mnoštvo malene djece, koja će dovijeka pratiti božanskog Jaganjca.
Molitva svetoj Tereziji od Djeteta Isusa
O mila sv. Terezijo, evo me pred tobom da tražim utjehe i svjetla svojoj bijednoj duši. De pogledaj, mala Svetice, na moju dušu.
Osamljenost je straši, pustoš je opkoljuje, napasti je progone: nalazi se u duhovnoj tami i zapuštenosti. Ti znadeš i sama koliko duša trpi u ovakvome stanju jer si i ti, iako premila zaručnica Kristova, kadikad uzdisala da je Isus zadrijemao na dnu lađice tvojega srca. Pomozi mi, mila zagovornice, u ovoj duševnoj tjeskobi.
Ako je volja Isusova da ovo i nadalje trpim, neka se vrši njegova sveta volja, ali onda se još usrdnijim molbama obraćam tebi da me ne zapustiš. Budi ti uza me; potiči me na ustrajnost; šapći mi o svjetlu i miru što dolaze nakon tamne noći. Ti mi budi pratilica i tješiteljica.
Amen.
