Budući da zbog izraslina čavala nije mogao hodati, dao je da mu iscrpljeno tijelo voze naokolo po gradovima i selima da bi i druge pridobio za nošenje Kristova križa. Govorio je braći: "Počnimo, braćo, služiti Gospodinu, Bogu svome, jer smo do sada malo napredovali!" Izgarao je također od velike želje da bi se ponovno vratio prvotnom poniženju da bi, naime, kao u početku posluživao gubavce i da bi tijelo koje je već malaksalo od napora vratio u prvotnu podložnost. Odlučivao je da će pod Kristovim vodstvom izvoditi velike stvari. Premda su mu udovi oslabili, duh mu je ipak bio hrabar i vatren te se nadao da će u novoj borbi pobijediti neprijatelja. Ni mlitavosti ni besposlice nema ondje gdje ostan ljubavi neprestano podstrekava. U njega je vladao toliki sklad između tijela i duše, tolika spremnost tijela na poslušnost da tijelo, kad bi se duša htjela uzdići do najveće svetosti, ne samo da se ne bi suprotstavljalo, nego bi je nastojalo i predusretati.
2. Kad se čovjeku Božjem povećalo mnoštvo zasluga, a sve se to usavršavalo po strpljivosti, počeo je teško bolovati od mnogovrsnih bolesti da je u njemu jedva bilo koje udo a da nije bilo zahvaćeno silnom boli. Napokon je po različitim, dugotrajnim i neprestanim bolestima dospio dotle da je, pošto mu je istrošeno mišičje, bio sama kost i koža. A kad su ga mučile žestoke tjelesne boli, te svoje patnje nije nazivao kaznama nego sestrama. Kad su ga jednom boli mučile većma negoli obično, neki mu je prostodušni brat rekao: "Moli, brate, Gospodina da s tobom postupa nježnije. Čini se da te njegova ruke pritišće više nego što treba." Kad je sveti čovjek to čuo, zajaukao je i rekao: "Da mi nije poznata tvoja prostodušnost, odsada bih se bojao tvoga društva, jer si se s obzirom na mene usudio prigovoriti Božjim nakanama." Iako je sav bio satrven dugotrajnošću teške bolesti, bacio se na zemlju i od teškog pada natukao je iscrpljene kosti. Zatim je poljubio zemlju i rekao: "Zahvaljujem ti, Gospodine Bože, za sve ove svoje boli i molim te, Gospodine moj, da mi, ako ti je po volji, dodaš stostruko. To će mi biti najdraže, ako me udariš bolovima i ako me ne budeš štedio, jer mi je vršenje tvoje svete volje najveća utjeha." Zato je braći izgledao kao drugi Job, jer dok mu je rasla tjelesna bol, ujedno mu je rastao žar duha. Sam je već daleko unaprijed znao kad će umrijeti, a kad se dan preminuća posve približio, rekao je svojoj braći da će se šator njegova tijela ubrzo razvrći kao što mu je to objavio Krist.
3.Tako je tijekom dviju godina otkako su mu utisnute rane – bilo je to desete godine od njegova obraćenja–bio iskušavan podnošenjem mnogih bolesti udarcima poputka mena koji je trebalo isklesati i uzidati u građevinu nebeskoga Jeruzalema. I kad je poput umjetnine pod čekićem mnogostrukih nevolja prispio do savršenstva, zatražio je da ga prenesu k svetoj Mariji Porcijunkulskoj da bi ondje, gdje je primio dar milosti, Stvoritelju vratio dah života. Kad je bio dopremljen onamo da primjerom pokaže kako zaista nema ništa zajedničko sa svijetom, u onoj se tako teškoj bolesti koja je imala dovršiti sve njegove patnje u svetoj gorljivosti duha sasvim gol prostro po goloj zemlji da bi se u posljednjem času, u kojem bi se neprijatelj još mogao razbjesniti, gol borio s golim. Ležeći tako na zemlji, odložio je odjeću od kostrijeti, a lice na uobičajeni način upravio k nebu. Posvema se usmjerio prema nebeskoj slavi a lijevom je rukom prekrio ranu na desnom boku da se ne bi vidjela pa je rekao braći: "Ja sam svoje učinio, a što treba da vi učinite, neka vas o tome pouči Krist!"
4.Kad su Svečeva subraća, ranjena čudesnom strelicom suosjećanja, proplakala, jedan je između njih, koga je čovjek Božji zvao svojim gvardijanom, po Božjem nadahnuću spoznao njegovu želju.
Brzo je ustao, uzeo tuniku, pojas i gaće pa je sve to donio Kristovu siromašku i rekao: "Ovo ti kao siromahu posuđujem, a ti uzmi snagom svete poslušnosti!" Sveti se čovjek zbog toga obradovao. Klicao je od radosti i ruke uzdigao prema nebu. Veličao je svoga Krista što, rasterećen od svega, k njemu odlazi slobodan. Sve je to učinio iz ljubaviprema siromaštvu te nije htio imati ni svog habita, nego samo posuđena od drugoga. Očito je da je u svemu htio biti suobličen s Kristom propetim, koji je visio na križu siromašan, pun bola i gol. Zbog toga je na početku svog obraćenja pred biskupom ostao gol pa je i na svršetku života htio sa svijeta otići gol. Braći je koja su se nalazila uz njega pod poslušnost naredio da ga onda, kad vide da je preminuo, tako dugo ostave ležati na zemlji, koliko bi netko trebao da bez napora prevali tisuću koraka. O, najkršćanskijeg li čovjeka koji je po savršenu nasljedovanju za života nastojao biti suobličen živome Kristu, a kad je umirao da bude sličan umirućem Kristu, a kao mrtav mrtvome, pa je zato zavrijedio da mu i tijelo bude urešeno vidljivom sličnošću!
5. Kad se napokon približio čas njegova preminuća, dao je k sebi sazvati svu braću koja su se našla ondje.
Utješnim ih je hrabrio riječima s obzirom na svoju smrt, Očinskim ih je osjećajima poticao na ljubav Božju. Razvio je govor o strpljivosti, siromaštvu i vjernosti prema Rimskoj Crkvi, a svim je ostalim uredbama pretpostavio sveto Evanđelje.vDok su braća naokolo sjedila, povrh njih je u obliku križa ispružio prekrižene ruke, jer je taj znak uvijek volio, te je svu i nazočnu i odsutnu braću blagoslovio snagom i imenom Propetoga. Osim toga je dodao: "Ostajte mi zdravo, svi moji sinovi, u strahu Božjem i u njemu ustrajte dovijeka! A jer vam se bliže kušnja i nevolja, sretnih li onih koji će ustrajati u onome što su započeli. Žurim se Bogu čijoj vas milosti sve preporučujem." Kad je Bogu nadasve dragi čovjek dovršio ove očinske opomene, naredio je da mu se donese Evanđelistar i da se čita Evanđelje po Ivanu koje počinje riječima: Bijaše pred svetkovinu Pashe. Nakon toga je sam, koliko je mogao, zapjevao psalam: Iz svega glasavapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem, a na kraju je završio: Oko mene će se okupiti pravednici zbog dobra što si ga iskazao meni.
6. Kad su se konačno na njemu ispunili svi misteriji ikad se njegova presveta duša lišila tijela i utonula u ponor ljubavi Božje, blaženi je čovjek usnuo u Gospodinu. Jedan je između braće i učenika vidio njegovu blaženu dušu u obliku sjajne zvijezde kako je bijeli oblačić iznad mnogih voda ravnim putem nosi gore u nebo. Zbog velike je svetosti blistala sjajem i bila ispunjena obiljem nebeske mudrosti i milosti po kojima je sveti čovjek zavrijedio ući u mjesto svjetla i mira gdje s Kristom vječno uživa. Tada je ministrom braće u pokrajini Terra di Lavoro bio brat Augustin, čovjek zaista svet i pravedan koji se nalazio na samrti. Pošto je već mnogo prije izgubio govor, nazočni su čuli kako je najednom viknuo rekavši: "Počekaj me, oče, počekaj; već idem s tobom!" Kad su ga braća začuđeno upitala komu govori s toliko povjerljivosti, on je odgovorio: "Zar ne vidite našeg oca Franju kako odlazi u nebo?" I njegova se sveta duša odmah iselila iz tijela, slijedila je svoga svetog oca. U to vrijeme asiški biskup hodočastio u svetište svetoga Mihaela koje se nalazi na Monte Garganu. Njemu se blaženi Franjo ukazao u noći svoga preminuća i rekao mu: "Evo ostavljam svijet i odlazim u nebo!" Kad je biskup ujutro ustao, propovijedao je pratiocima što je vidio. Vrativši se u Asiz, sve je pomno ispitao i sa sigurnošću ustanovio da se blaženi otac s ovoga svijeta preselio onoga časa, kako mu je to bilo objavljeno u viđenju. Ševe, ptice koje vole svjetlo a zaziru od tame sumraka, u času preminuća svetoga čovjeka, kad se već spuštala noć, doletješe u velikom broju iznad krova kuće i neobično cvrkućući kružile su slaveći Sveca koji ih je običavao pozivati da slave Boga. Tako su pružile svoje radosno i neprevarljivo svjedočanstvo o Svečevoj slavi.
(iz životopisa koji je pisao Sv. Bonavnetura)