Na prvi pogled tvrdnja je posve logična i točna. Teško da bi joj tko mogao pronaći kakvu zamjerku.
Ako i bi, bilo bi to poput cijeđenja suhe krpe, jer, što je na koncu koga briga u što netko vjeruje i vjeruje li uopće u išta ako nikoga ne dira i ako je, štoviše, spreman drugome pomoći. Za to mu ne treba nikakva vjera niti Bog. Sposoban je snagom svojih prirodnih datosti, a prije svega razumom, sam procijeniti što je dobro a što loše i prema tome djelovati.
Iako sve ovo izgleda logično i potpuno prihvatljivo ipak ćemo si dopustiti slobodu pa se zapitati je li zaista baš tako?
Vjera i moral
U svakodnevnom životu pojmovi vjere i morala često se isprepliću i povezuju jedan s drugim. Tako, naravno, i treba biti jer je te dvije stvarnosti nemoguće razdvojiti. Naime, istinski vjernik mora biti (visoko)moralan čovjek, jer je ono u što vjeruje zdenac bistre vode iz kojega se svakodnevno napaja. No, što s onima koji nisu vjernici, a zaista im u moralnom smislu teško možemo pronaći zamjerku?
U njihovom slučaju radi se o humanističkom moralu koji nije religiozno utemeljen. Takva moralnost uvijek se događa na horizontalnoj razini, samo u odnosu prema drugom čovjeku. Ona čovjeka osiromašuje za religioznost koja je iznimno bitna ljudska dimenzija. Dakle, on u religioznom smislu ostaje siromašan. U humanizmu bez Boga čovjek zanemaruje autentičan ljudski odnos prema Bogu pa se njegova moralnost svodi na puko samospašavanje ili samousavršavanje.
S druge strane, moral koji računa na Boga utemeljen je na Božjoj objavi, pri čemu Bog, izvor svakog dobra, dolazi k čovjeku, komunicira s njim i daje mu smisao i sigurnost. Moral povezan s vjerom čovjeku daje novu, uistinu drukčiju i posebnu dimenziju. U slobodnom susretu čovjeka i Boga rađa se vjera, koja čovjeku pomaže da se sve više ostvaruje kao slika Božja.
Obilježja ljudske moralnosti
Ljudsko moralno djelovanje može biti plod unutarnje motivacije, ali i plod vanjskih utjecaja. Dostojanstvo slike Božje traži da čovjek u svom djelovanju uvijek bude što je moguće više slobodan, potaknut i vođen svojim osobnim uvjerenjima, a ne pritisnut nagonima ili bilo kakvim oblikom prisile. U tom smislu možemo razlikovati unutarnju i vanjsku moralnost.
O unutarnjoj moralnosti govorimo kad svjesno i slobodno prihvaćamo moralne norme i kad one postaju naše vlastite. Prihvaćamo ih, dakle, slobodno i na temelju naših uvjerenja, a ne pod bilo kakvim pritiskom. Spoznali smo ih kao korisne i vrijedne pa one iznutra pokreću našu aktivnost. Mogli bismo kazati da su postale dio nas samih.
Za razliku od unutarnje moralnosti, izvanjska nas pokreće nečim što dolazi izvana. To mogu biti društvene ili religijske norme i običaji, različiti oblici prisile ili različite navike. Drugim riječima, o izvanjskoj moralnosti se radi kad djelujemo zbog prisile, navike, poslušnosti, kad se prilagođavamo određenoj situaciji i sl., odnosno kad ne djelujemo prema osobnom slobodnom izboru.
Čini nam se da je ovdje važno naglasiti još jednu činjenicu. Naime, čovjekovo djelovanje proizlazi iz njegove naravi. Na ovome mjestu dolazimo do vrlo važne točke. Znamo da je čovjekova narav ranjena iskonskim grijehom pa je izgubio mogućnost sigurne moralne spoznaje. Drugim riječima, izgubio je mogućnost biti potpuni gospodar svojih čina što se najbolje očituje kad čini zlo.
Kako bi obnovio ranjenu ljudsku narav, Bog čovjeku daje iznimno vrijedan i ničim zaslužen dar koji nazivamo milost Božja. Taj dar pomaže čovjeku da postane sudionikom božanske naravi i vječnog života. Milost Božja ne ugrožava ljudsku narav i ne negira ljudsku slobodnu volju. Baš naprotiv, ona ih usavršava i surađuje s njima.
NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj
