Ljudi svojim grobovima na različite načine očituju svoje shvaćanje života. Neki još za života u mramor svojih budućih grobnica uz svoja imena daju uklesati podatke o svojim postignućima, svoje poruke živima.
Neki drvenom križu na svom grobu prepuštaju da krajnje sažeto i pojednostavljeno, nježnošću koja nadjačava svaku bol, svjedoči o njima dok uzmogne, a potom da tiho i neprimjetno s njima zajedno postane zemlja. Između te dvije krajnosti, niz je različitom dosjetljivošću i namjerom oblikovanih izričaja. U svemu ostaje upitno hoće li i kako željena poruka doprijeti do čovjeka koji zastaje pred grobom, bilo da dolazi namjerice, bilo da je riječ o usputniku.
U nekim krajevima u grobni kamen uklešu samo prezime. Obiteljsko ime. Ono je dovoljno jasna poruka svakome iz njihova kraja. Za njih to je pečat duše koju su mrtvi dijelili za života, koju ne prestaju dijeliti sa živima.
A i živi s njima. Onima koji nemaju dovoljno osjetljivosti za govor njihove duše, kako bi bilo moguće to dovoljno razgovijetno saopćiti? U prezimenu, obiteljskom imenu uklesanom u kamenu, sabiru se dakako mnoga prezimena: sva ona koja su obiteljskom povezanošću dijelila život s njima. No, isto tako, mnogi od onih koji su u život krenuli s njihovim obiteljskim imenom, sada počivaju u grobovima na kojima su ispisana druga obiteljska imena.
Počivaju u njima, jer su svoje živote njima pridodali. I tako zagrljaj života ni onkraj groba ne gubi snagu. Životni zagrljaji ne prestaju međusobno se nadopunjavati. Biti obitelj! – najsnažnija je poruka koju mrtvi svojim obiteljskim imenom upućuju živima. Ne dijeliti se od svojih, ne izdvajati svoj život iz zagrljaja!
Jer izvan obitelji, izvan zagrljaja toliko toga dobroga ne uspijeva opstati. Uspjeti, a pritom zanemariti obitelj, tek je prividno uspjeh. Sržno je životni poraz. Uspjeti u obiteljskom životu neusporedivo je, nenadomjestivo ispunjenje. Ispunjenje u koje valja uložiti ono najbolje od sebe. Ispunjenje koje ima značenje, životnost zajedništva svetih.
Stjepan Lice
