Otac Ante Gabrić rođen je 18. veljače 1915. god. u Metkoviću i to kao osmo od ukupno devetero djece u obitelji Petra i Katarine Gabrić. Školovanje je započeo u Metkoviću, a potom ga je nastavio u isusovačkom sjemeništu u Travniku. Za vrijeme školovanja doživio je jedno snažno iskustvo koje ga je usmjerilo za cijeli život. Naime, jednom su prigodom učenike posjetila dvojica misionara iz Indije, čije su egzotične priče o krajnjim oblicima siromaštva u kojima su djelovali, kao i njihova spremnost da izlože svoj život velikim opasnostima, pa ako treba i umru za Krista, đaci netremice slušali, upijajući svaku riječ, a kada im je jedan misionar na kraju uputio pitanje hoće li netko od njih poći s njima u Indiju, i pri tome slučajno pogledao Antu, ovaj je spremno odgovorio: „Hoću!” Kako je vrijeme kasnije pokazalo, nije to bilo samo trenutačno oduševljenje, nego je postalo njegovo životno opredjeljenje. Ušao je u isusovački red s nakanom da postane misionar, a tako se i zbilo nakon što je u Zagrebu završio novicijat, a u Italiji studij filozofije.
Ukrcao se 1938. god. na parobrod u metkovskoj luci i otišao u misiju Bošonti, gdje je učio bengalski jezik i običaje tamošnjeg naroda. Nastavio je studij, te je u Indiji završio teologiju i ondje je zaređen za svećenika. Nakon što je prve dvije godine misionarskog rada proveo u mjestima Moropaj i Ranchi, ponovno dolazi u Bošonti, gdje će ostati narednih šesnaest godina. Ondje je svoj misionarski žar pokazao i s obzirom na duboku duhovnost i s obzirom na istinsko služenje najsiromašnijima, ali i s obzirom na iznimne organizacijske sposobnosti.
Tako je upravo tom karizmatičnom snagom pridonio da se život ondje uzdigne na znatno višu razinu, neumorno navješćujući Krista hindusima i muslimanima, a istovremeno se svim silama trudeći da izgradi bolnice, škole, kapelice, kolibe, putove, mostove, bunare za pitku vodu, kao i sve drugo što je pridonijelo kvaliteti života i osnaženju vjere tamošnjeg stanovništva.
Naravno, činio je sve kako bi gladnom stanovništvu, a posebno djeci, omogućio koliko-toliko dostojanstven život i siguran obrok. Potom odlazi na službu u mjestu Moropai, gdje će se zadržati devet godina (od 1963. do 1971.), a na isti način, dijeleći dobro i zlo s drugim stanovnicima mjesta, nastavlja svojim misionarskim djelovanjem istovremeno biti duhovnik koji nosi nadu u Uskrsnuloga, kao i graditelj boljih životnih uvjeta. Bila su to teška i nemirna vremena, koja su za kratko vrijeme uništila puno dobroga što je otac Ante uspio učiniti, ali to ga nije nikada obeshrabrilo.
Tako se 1972. god. vratio u Bošonti, gdje zatječe doista teško stanje, uništene i zapuštene škole, razrušene zgrade, mostove, putove i sve ono što je ranije neumorno stvarao. No, kako je za cijelo vrijeme svojega misionarskoga djelovanja otac Ante održavao stalne veze preko pisama sa svojim prijateljima drugdje u svijetu, potaknuo je mnoge da im pomogne, te je na takav način Bošonti opet brzo uhvatio novi zanos obnove. Pri tome posebno valja istaknuti kako je njegovim djelovanjem broj katolika ondje bitno rastao, te da je to mjesto, oduševljeno nesebičnošću oca Ante Gabrića, iznjedrilo čak 35 svećeničkih ili redovničkih zvanja. No, 1975. god. otac Ante Gabrić napušta Bošonti i prelazi na novu službu, ovoga puta u Maria Polli.
Nakon što je dobio dozvolu od kalkutskog nadbiskupa da kupi četiri hektara zemlje u mjestu Kumrokhali, daje se na gradnju bolnica, škola i ostale infrastrukture, a naselju daje već spomenuto ime Maria Polli, što znači Marijino selo. Ondje mu Majka Tereza šalje svoje četiri sestre, te su tako zajedničkim snagama mogli još više nastaviti na evangelizaciji. Otac Ante kao župnik upravlja objema župama – Maria Polli i Bošonti, toliko se zauzimajući za druge da je sam živio u krajnjem siromaštvu, odnosno u jednoj daščari u kojoj su zmije bile česti posjetitelji. No, to ga nipošto nije spriječilo da u svojoj jednostavnosti sve preda Bogu u ruke, bez straha i s puno povjerenja.
Niti ga je spriječilo da u narednim godinama neumorno radi na zacrtanim putovima podizanja novih sela i osnivanja župa, kao i na njihovu istovremenom duhovnom i materijalnom uzdignuću. Pet puta je bio pohodio Hrvatsku, ali ju je prvi puta po odlasku u Indiju vidio tek nakon 31 godine izbivanja, odnosno 1969. god. Posjetio ju je još 1976., 1978. (zajedno s Majkom Terezijom), potom 1984. na Nacionalnom euharistijskom kongresu u Zagrebu i Mariji te posljednji puta 1986. godinu. Snage su mu ipak kopnile, tako da je iscrpljen od predanog posla na Božjoj njivi umro 20. listopada 1988. godine, a prema vlastitoj želji sahranjen je pod palmama uz kapelu koju je izgradio u Maria Polliju, dok su mu u grob stavili grudu metkovske zemlje, koju je ponio sa sobom iz domovine kad je krenuo u Indiju, kao i bočicu vode iz Jadranskog mora. Kardinal Josip Bozanić na stotu obljetnicu rođenja oca Ante Gabrića – 28. veljače 2015. god. – pokrenuo je postupak za proglašenjem blaženim tog najvećeg hrvatskog misionara koji je svojim životom jasno potvrđivao koliko su blaženi siromašni duhom.
