Slomljen treći i četvrti vratni kralježak i nagnječena leđna moždina dali su konačnu dijagnozu – tetraplegiju - potpunu nepokretnost. Nakon godina rehabilitacije i zatvorenosti u 4 zida, sada je presretna jer je otkrila kako i ovako nepokretna može pomagati drugima. Puno toga je pokrenula i puno toga vodi jer je krase organizacijske i komunikacijske vještine, pa je zbog svog rada dobila i nagradu PPONOS HRVATSKE kao član radnog tima facebook grupe imena Građanska inicijativa POMOZIMO DJECI S INVALIDITETOM. Bila je izabrana kao Pobjednik u Projekt Drugo lice invalidnosti kojemu je bio cilj integrirati OSI na slobodno tržište rada. Njezin moto je: Dok mogu misliti i odlučivati, nisam osoba s invaliditetom!
IVANINO SJEĆANJE NA POKOJNOG PRIJATELJA UZ NJEGOVO RAZMIŠLJANJE:
Ponekad pomislim kako je život jedno veliko čekanje, ali onda se upitam što ja to čekam i koga. Život, ljubav, povjerenje? Ne, nije to ništa od toga. Možda je to moje čekanje tek izgovor i opravdanje za tišinu kojoj sam se priklonio, možda je to slabost i nedostatak hrabrosti za djela za koja sam izabran. Znam da sam puno puta bio naivac lijepih riječi, nježnih izričaja.
Znam da sam puno puta bio iskorišten, prevaren, izgubljen pod krinkom ljubavi i prijateljstva, znam da su mnogi koristili moje misli gradeći vlastite karijere, ali bez obzira na sve to ja sam ostao isti, naivan i odan, privržen i dosljedan i nema toga što me može natjerati na promjenu vlastitih stavova. Nema toga što će me natjerati na bježanje od vlastitih izbora, nema toga što me može udaljiti od vlastitih životnih opredjeljenja. I danas kada se pitam – je li život jedno veliko čekanje, mogu samo reći kako život nije čekanje, život je jedna priča u kojoj svaki trenutak uz svoje razloge ima i svoju poruku.
