Oko njega nema buke: samo vol i magarac griju Novorođenče, a ponizna žena i siromašni umorni muškarac klanjaju se u adoraciji pred Njim. Ne čuje se ništa, samo jecaj i tihi plač Djeteta – Boga. Tako on svojim gorkim plačem prikazuje Božanskoj Pravdi prvu otkupninu za naše spasenje.
Obilne su, o kršćani, pouke koje sjaje iz betlehemske špilje! O kako bi trebala ljubavlju gorjeti naša srca za Onoga koji se radi nas s tolikom nježnošću utjelovio! O kako bismo trebali čeznuti da cijeli svijet dovedemo u ovu skromnu špilju, u koju se sklonio Kralj kraljeva, špilju veću od bilo koje svjetovne palače, jer ona je prijestolje i prebivalište Boga!
Zamolimo ovo Božansko Dijete da nas zaodjene poniznošću, jer jedino pomoću te kreposti možemo okusiti puninu otajstva božanske nježnosti. Nebesko Djetešce trpi i plače u jaslama da bi za nas trpljenje bilo slatko, zaslužno i prihvaćeno. Ono se svega odriče da bismo mi od njega mogli učiti odricati se od svjetovnih dobara i ugodnosti.
Zadovoljno je s poniznim i siromašnim klanjateljima, kako bi nas ohrabrilo da ljubimo siromaštvo i radije izabiremo društvo malih i jednostavnih umjesto velikih ovoga svijeta. Nebesko Dijete, sva blagost i slatkoća, svojim primjerom želi utisnuti u naša srca ove uzvišene kreposti, kako bi iz rastrganog i opustošenog svijeta moglo niknuti razdoblje mira i ljubavi. Od samog trenutka svog rođenja otkriva nam naše poslanje – prezreti ono što svijet voli i traži.
