U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«
Riječ Gospodnja.
Ovaj naš život ponekad mi se čini kao taj hod apostola s Isusom. Slijede ga, slušaju, možda i prepoznaju kao Mesiju, ali ga ne razumiju. Ne razumiju što im govori, zašto mora biti ubijen, kako će nakon tri dana ustati… A boje ga se i pitati, ipak je On učitelj. Zaboravljaju da su oni učenici, da si smiju dozvoliti i pokoje pitanje, da nije sramota ne razumjeti. Zato radije zaboravljaju i ono o čemu im On govori, i okreću se nekim njima razumljivijim temama.
Koliko često i mi tako prolazimo kroz život s Isusom i ne razumijemo što nam želi reći? A sram nas je pitati. I onda radije drvimo po svom. Uporno se okrećemo sami sebi, i možda nam vrlo važno pitanje postaje – tko je od nas najveći. Najveći po moći, po bogatstvu. Najveći po obrazovanju, po djelima koje ostavljamo iza sebe, po govorljivosti. Tko je od nas više cijenjen u društvu, tko to visoko kotira. Pa čak i tko ima najviše „lajkova“ na Facebooku? Gdje smo to željeli biti primjećeni, ili priznati od drugih? Gdje smo težili tome da vladamo, odlučujemo, imamo neke konce u rukama, zaboravljajući koliko nas te ovozemaljske stvari odvlače od onih uzvišenih onozemaljskih. Jer gdje je odmjerivanje, uspoređivanje, tu je i oholost. A iz toga slijedi kaos, nered, ili kako bi Sv. Jakov rekao, svako zlo djelo.
Sjetimo se samo Kaina i Abela. Zar nije Kain želio biti prvi, primjećen od Boga? Gdje su ga misli o tome dovele?
Međutim, Isus poznaje naša srca, kao što je poznavao i srca apostola. On zna njihove misli. Mogao se razljutiti, ali nije. Nastavio ih je podučavati. Dao je možda jednu od najvažnijih lekcija - ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! Posljednji, a prvi! Nama opet neshvatljivo. Ili možda donekle shvatljivo, ali neprihvatljivo, pogotovo u današnjem modernom društvu, gdje je jako važno biti okrenut sebi, ugoditi sebi, ostvariti sebe. Ja sam sebi najvažniji. Moja sreća je najvažnija. Problem je zapravo u tome što moja sreća, koja je meni najvažnija, nije najvažnija i nekom drugom. Jer svakomu je njegova sreća najvažnija. Svatko je sebi prvi. Nema služenja, nema ljubavi, osim iz neke koristi. I onda smo nesretni u braku, nesretni radi vlastite djece koja ne mare za nas, nesretni na poslu, nesretni u odnosu s Bogom od kojeg očekujemo da ispunja naše želje, i čarobnim štapićem uredi “svijet po mom“.
Kada bi se barem svi mogli zagledati u Krista, koji nas bezuvjetno ljubi, koji se ponizio do te mjere da je s nebesa sišao u obliku maloga čovjeka. On, Bog, postaje čovjek. I to još nije bilo dovoljno, nego je preuzeo svu našu sramotu, i pretočio ju u ljubav na križu. Služio je do kraja, bio najponizniji od svih – radi svih nas je trpio. Kako bi svijet bio lijep da je sve po Njegovom, a ne „sve po mom“. Kada bi ljubili i služili do kraja, u poniznosti i svjesnosti o vlastitoj neznatnosti. Nije to lako, pogotovo u svijetu gdje mnogi ne razumiju i ne prihvaćaju takav nauk. Možda zato mnogi ne pitaju dalje, ne idu dublje, ne traže odgovore, jer znaju da se s njima ne bi mogli nositi. Zadovoljavaju se površnosti, drže tradicije, i uvjeravaju sami sebe da je to dovoljno.
Teško nam pada čak i služenje unutar obitelji. Očevi napuštaju djecu s majkama. Majke napuštaju očeve, čak i djecu. Djeca su odgajana kao da su centar svijeta, i ne znaju služiti ni roditeljima, a kamoli jednog dana supružnicima i vlastitoj djeci. Došli smo do toga da postaje čak opća sramota imati više od dvoje djece – jer treba djecu hraniti, oblačiti, odgajati, prenaporno je i preteško, i moraš biti malo blesav da pristaješ na to. Čak se smatra i neodgovornim, kad postoje rješenja poput pilula, spirale, ili čak abortusa. I opet ne razumijemo, i zaboravljamo na Isusove riječi - tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.
Nismo u stanju primiti vlastitu djecu u obitelj, kako bi onda bili u stanju primiti tuđu djecu, izbjeglice? Imamo milijun izgovora, strah je onaj najčešći. Gdje su se razvodnile Isusove riječi? Na kojem spoju između čitanja i razumijevanja tih riječi je nastao kvar?
Sreća naša da je učitelj blaga srca, strpljiv, i da nas toliko ljubi da svaki dan iznova daje novu šansu za služenje u ljubavi i poniznosti.
