Potkrijepljuje se to poznatim Isusovim riječima iz evanđelja: ,,Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih.’’ (Mt 6, 7-8). No ipak, vidjeti ćemo da je ovdje riječ o uobičajenoj boljci fundamentalističkog pristupa tumačenju sv. Pisma i vjerskoj zbilji, gdje se uopće ne pravi razlika između značenjskog sadržaja određenog pojma i njegove izvanjske pojavnosti, s kojom smo se u apsurdnim primjerima sreli već više puta.
Da bi nam bilo najočitije jasno kako ovaj prigovor ne može stajati, konfrontirajmo ga najprije sa samom činjenicom da se u Starome i Novome zavjetu koriste brojne molitve – koje su ili pradviđene za ponavljanje jer sadrže ponavljajuće zazive, ili se kao takve stvarno izriču. Tako npr., sto trideset i šesti psalam sadrži 26 ponavljajući litanijskih zaziva, kao odgovor na poziv na hvalu Bogu:
,,Hvalite Jahvu jer je dobar:
vječna je ljubav njegova!
Hvalite Boga nad bogovima:
vječna je ljubav njegova!
Hvalite Boga nebeskog:
vječna je ljubav njegova!’’ (Ps 136, 1-2. 26)
Isto tako u hvalospjevu trojice mladića u peći, gdje imamo 37 zaziva:
,,Blagoslovljen budi, Gospodine, Bože otaca naših, hvaljen i uzvisivan dovijeka!
Blagoslovljeno, slavno i sveto ime tvoje, hvaljeno i uzvisivano dovijeka!
Hananijo, Azarjo, Mišaele, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!” (Dn 3, 60-61. 97)
Knjiga otkrivenja prikazuje nam anđele koji neprestano prinose Bogu iste molitve:
,,Ta su četiri bića – u svakoga po šest krila – sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: “Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!” I kad god bića dadu slavu i čast pohvalnicu Onomu koji sjedi na prijestolju, Živomu u vijeke vjekova, dvadeset i četiri starješine padnu ničice pred Onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu – Živomu u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje govoreći: “Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno!” (Otk 4, 8-11)
A naposljetku, i sam Isus ponavlja iste zazive:
”I ode malo dalje, pade ničice moleći: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: “Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.” Opet, po drugi put, ode i pomoli se: “Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!” I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi.” (Mt 26, 39-44)
Iz čega pak je definitivno jasno da ovaj prigovor nema nikakvog smisla, i da smisao Isusovih riječi mora biti drukčiji. Kakav točno, otkrit ćemo ako pogledamo nastavak govora: ,,Vi, dakle, ovako molite: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!” (Mt 6, 7-9), u kojem nam Isus donosi obrazac poznate molitve Očenaša. Svaki obrazac kao takav jest predviđen za ponavljanje, stoga mora biti da Isus upozorava na nešto drugo. Naime, molitveno ponavljanje zaziva može se činiti s dvojakim uvjerenjem: da će nas Bog uslišiti ,,zbog mnoštva riječi’’, odnosno same činjenice da smo formalno izrekli molitvu, ili da će nas uslišiti zbog našeg pouzdanja u njegovu milosrđe. Pogani su činili ovo prvo, a Isus nas upućuje na drugo.
Osim toga, pogledajmo i apsurde do kojih nas dovode implikacije uvodnog prigovora. Iz tumačenja da se ne bi smjele molitve izricati ustaljenim zazivima, ispada da bi svatko morao smišljati neprestano nove molitve, i da bi to bio jedini kriterij ispravnog pristupanja Bogu. No, i time bi se podjednako moglo doći u situaciju da ,,blebećemo kao pogani’’ ako bismo vjerovali da nam sama ta činjenica može postići da budemo uslišani. Kod pokušaja da molitva uvijek drugačije izgleda, ona se pretvara u intelektualni misaoni uradak – dolazi iz razuma, a ne iz srca i kao takva nije više iskrena niti autentična nego zbog uljepšavanja biranim riječima, postaje neizravna, pretenciozna i Bogu naporna.
A iskrenost i nevinost kod djece, koju nam Isus stavlja za uzor (Mt 18,3), očituje se baš u neumornom ponavljanju istih molbi. Stoga bi se prigovor mogao usmjeriti prema suprotnoj strani. Poznati obraćenik na katoličanstvo Scott Hahn primijećuje da se nedostatak sakramenata kod protestanata često pokušava nadomjestiti usiljenim propovijedanjem i nekvalitetnim ‘treštanjem instrumenata’, gdje se više ne nalazi prostor za osluškivanje Božjeg glasa u tišini. Nasuprot tome, Isus nam poručuje da je posve nebitno molimo li ,,iz molitvenika’’ ili ,,svojim riječima’’ ako smo svim srcem predani Bogu i pristupamo mu s potpunim pouzdanjem u njegovo milosrđe.
