Sveti Mihael u životopisima svetog Franje Asiškog od Tome Čelanskog i svetog Bonaventure.Sveti Franjo je, kao i svi u Srednjem vijeku, osobito štovao arkanđela Mihaela, koga nazivaju zastavnikom nebeskih četa, koji će na Sudnji dan svojom trubljom probuditi mrtve u grobovima.
U prvom životopisu svetog Franje Asiškog, koji je sastavio fra Toma Čelanski, govori se o životu i djelu ovog velikog sveca. Jedan dio ovog životopisa, zapisan u sedam poglavlja (148 - 154), posvećen je i posebnim Svečevim pobožnostima. Tako već drugo poglavlje u ovom odlomku (149) nosi naslov: Franjina pobožnost prema anđelima i što je činio iz ljubavi prema svetom Mihaelu. To poglavlje donosimo ovdje u cijelosti:
»Izvanrednom je ljubavlju štovao anđele koji su zajedno s nama u bojnom redu i koji s nama prolaze dolinom smrti. Govorio je da ih svagdje treba poštovati kao pratioce i zazivati ih kao čuvare. Učio je kako treba paziti da ničim ne povrijedimo njihove poglede i nikada se ne usudimo ništa učiniti pred njima što ne bismo učinili pred ljudima. Zato što se u koru molilo Psalme pred anđelima, htio je da se svi koji mogu nađu u oratoriju, mjestu zajedničke molitve, na okupu te ondje skladno mole. - Često je govorio kako svetog Mihaela treba većma častiti, jer vrši službu predvodnika duša. Zato je na čast svetome Mihaelu, između svetkovine Uznesenja i njegova blagdana, četrdeset dana pobožno postio. Govorio je: 'Svatko bi na čast tolikom Knezu morao govoriti kakvu pohvalu ili bi morao Bogu prikazati poseban dar'« (Cel. II197, str. 169 -170).
Isto tako sveti Bonaventura u svom Životopisu svetog Franje piše u devetom poglavlju o Franjinu žaru ljubavi i želji za mučeništvom, a u jednoj točki posebno se govori o njegovoj ljubavi prema Majci Gospodina Isusa, o privrženosti prema svetom Mihaelu i o štovanju apostola Petra i Pavla. Treća točka tog poglavlja doslovno glasi:
»Majku Gospodina Isusa Krista ljubio je neizrecivom ljubavlju zato što je Gospodina veličanstva učinila našim bratom i što smo po njoj postigli milosrđe. Nakon Krista se najviše pouzdavao u nju. Nju je izabrao da bude zagovornicom njemu i njegovima. Njoj je na čast pobožno postio od svetkovine apostola Petra i Pavla do svetkovine Uznesenja.
S anđelima je, koji plamte divnim žarom i uzdižu se k Bogu raspaljujući duše izabranih, bio povezan neraskidljivom vezom ljubavi te je iz pobožnosti prema njima, počevši od Uznesenja slavne Djevice, četrdeset dana postio i neprestano se bavio molitvom. Zbog žarka revnovanja za spasenje sviju bio je posebnom ljubavlju privržen blaženom Mihaelu Arkanđelu, jer on vrši službu predvoditelja duša k Bogu.
Sjećajući se sviju svetih koji kao ognjeno kamenje u dušama ponovno raspaljuju božansku vatru, sve je apostole, a napose Petra i Pavla, štovao s najvećom pobožnošću zbog žarke ljubavi kojom su ljubili Krista. Iz poštovanja i ljubavi prema njima posvećivao je Gospodinu post posebne četrdesetnice. Kristov siromašak nije imao ništa više nego samo dva novčića, tijelo, naime, i dušu; i samo je to mogao pružiti darežljivom ljubavlju. Po Kristovoj je ljubavi, tako reći, sve vrijeme po strogom postu neprestano prinosio svoje tijelo, a po žarkoj ljubavi svoj duh. Tako je vani, u predvorju, prinosio potpunu žrtvu, a iznutra, u hramu, žrtvu tamjana« (Bonaventura IX, 3, str. 90)
Budući da i Toma Čelanski i sveti Bonaventura u odnosu na svetog Mihaela spominju Franjin četrdeset dnevni post, to jest od svetkovine Marijina uznesenja 15. kolovoza do blagdana Mihaela Arkanđela 29. rujna, valja naglasiti da je za vrijeme tog posta Franjo dobio na svom tijelu rane (stigme). To je bilo dvije godine prije njegove smrti 17. rujna 1224. godine na brdu La Verna nedaleko od Asiza.
Toma Čelanski taj događaj opisuje kako se «Franji u viđenju ukazao propeti Seraf koji je imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene... Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetog i gorčina njegove muke. Izgledao je i žalostan i veseo. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao.
Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku... To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana koja je često krvarila... Na sve moguće načine je nastojao to sakriti, i rijetko ili nikome nije običavao otkrivati ovu izvanrednu tajnu...» (usp. Čel I, 95-96, str. 47-48).
Sveti Bonaventura ovaj događaj na La Verni opisuje ovako:
«Dvije godine prije nego što je dušu predao nebu, nakon mnogovrsnih napora je vođen providnošću došao u osamu na visoku goru koja se zove La Verna. Kad je ondje prema običaju počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, više nego obično bijaše obasut milinom nadnaravnog promatranja i raspaljen žarčim plamenom nebeskih čežnja; počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova. Uzdizao se u visinu, ali ne kao radoznali istraživač pretjerane časti, nego je kao vjeran i razborit sluga istraživao volju Božju kojoj se s najvećom gorljivošću želio suobličiti...
Dok je jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa molio na jednom obronku gore, ugledao je Serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu uzdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se doduše ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju Serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja i bola probadala dušu...
Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova. Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetog čovjeka. Vidjelo se kao su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima... Izlazeći iz samog tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kao kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv... Kristov je sluga uvidio da se ove rane neće moći skrivati, te se našao u velikoj neodlučnosti: treba li reći ili prešutjeti to što je vidio.
Pošto je, dakle, prava ljubav Kristova ljubitelja preoblikovala u isti lik, navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetog Mihaela Arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore, noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne na kamenim ili drvenim pločama urezan rukom umjetnika, nego na tjelesnim udovima utisnut prstom Boga živoga. Dobro je čuvati tajnu kraljevu, zato je čovjek, svjestan kraljevske tajne, koliko je bilo moguće, skrivao te svete znakove. Božja je stvar da na svoju slavu objavljuje velike tajne. To je učinio sam Gospodin koji je na otajstven način utisnuo te znakove; dao je da se po njima otvoreno dogode i pokažu čudesa da bi se skrivena i čudesna snaga tih rana očitovala po sjaju čudesa».
