Bile su to njezine riječi kad sam ju danas srela. Osmijeh koji je zasjao na njezinu licu, dok mi je to govorila, odavao je radost, no već joj je u drugome dijelu rečenice zadrhtao. Bila je i dalje nasmijana, ali pomalo i zabrinuta. “Što ako pismo ne stigne?“
Svakoga je dana navraćala do sandučića gdje ju je trebalo čekati pismo. I svaki put kad bi svrnula pogled, srce bi joj zatreperilo. Ipak, sandučić bi bio prazan. „Možda stigne sutra… Da, vjerujem da će stići sutra…“ Trudila se otjerati od sebe misao da pismo neće stići na pravu adresu. I tako dan za danom, nadala se, vjerovala, ali pismo nije stizalo… Ni sutra, ni prekosutra… U sandučić su stizale druge pošiljke, ali pisma nije bilo…
Razmišljala je tako o sudbini pisma koje je pisano rukom njezina oca, zamišljala je kolika je ljubav utkana u svako slovo koje je bilo ispisano na papiru… Što li to drugo bješe nego dosjetljiva ljubav koja je pisala pisma u doba kad sve ide preko interneta…
Dok je tužna klečala pred Presvetim, proletjela joj je glavom misao: kolika li tek tuga obuzima srce Oca Nebeskog, Oca koji je sama LJUBAV! Sve je stvoreno iz Ljubavi za svakoga od nas… Mnogi od nas zalutaše poput pisma na krivu adresu… Nismo pristizali, a Otac je čekao… Strpljivo, raširenih ruku, prepun milosti… Čekao je jučer, čeka i danas, čekat će i sutra… i prekosutra… čekat će ZAUVIJEK… Njegove su ruke raširene, spremne su zagrliti te – nikad to nemoj smetnuti s uma. Dragi brate i sestro, evo i u ovome milosnom vremenu, On te čeka… Nemoj lutati, dođi i vidi! Doživi, neka zaživi u tebi ono dobro! Samo je jedna prava adresa, samo je jedan Put! Budi odlučan, ponizan i velik, budi slobodan! Odbaci stari plašt grijeha, skrušeno se pokaj i pruži malenome Isusu najljepši poklon, svoje čisto srce kojim kraljuje mir! Osjeti to još ovoga Božića! Povjeruj i kliči od radosti!
