A radi se, zapravo, o nosivim stupovima kao što su krunica, euharistija i klanjanje Presvetom, snažan trolist duhovnog naboja koji se od popodnevnih sati do kasne večeri koncentrira u međugorskoj crkvi sv. Jakova, stavljajući tako crkveni prostor u središte hodočasničke pažnje. Značaj toga što se događa upravo u crkvi sv. Jakova (krunica – misa – adoracija) podsjeća na one prve međugorske dane, kad se ondašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko svim silama trudio ljude s Podbrda usmjeriti prema crkvi. „Ama, ljudi, Isus je ovdje u crkvi, a ne na brdu…“, govorio je uzalud pomalo ljutiti fra Jozo ispred prazne crkve, sve dok policija nije zabranila i blokirala putove na Brdo ukazanja, pa se rijeka ljudi sama od sebe slila u crkvu i ispunila je do posljednjega mjesta.
Gužva je bila tolika, kako je svojedobno posvjedočio sam fra Jozo Zovko, da su se vjernici stiskali oko oltara, čak toliko da nije mogao raširiti ruke kako bi otpočeo misu s „Gospodin s vama“.
I danas je takva gužva. I na Podbrdu i u crkvi. U crkvi upravo u vrijeme kada započinje krunica. Osobito u zimskim mjesecima, tj. kad je vanjski prostor izvan uporabe, kad se crkva počinje puniti s prvim zrncima desetice, da bi na svetoj misi bila posve puna, a na klanjanju se više ne može ni proći prolazima jer ljudi kleče doslovce na svakom slobodnom centimetru.
Upravo ta ispunjenost crkve sv. Jakova govori koliku važnost za međugorske hodočasnike imaju upravo molitva krunice, slavlje euharistije i adoracija pred Presvetim. Za vanjskog i neupućenog promatrača to su posve nevidljiva zbivanja, a bez kojih je nemoguće započeti bilo kakav razgovor o Međugorju, međugorskom fenomenu i „međugorskoj pobožnosti“ u današnje vrijeme. Baš kao što i dobronamjernom hodočasniku u Međugorje može posve promaknuti bit međugorske poruke, ako se fokusira samo na ostale sadržaje, a zanemari krunicu, misu i klanjanje u crkvi.
To je poruka i samoj Crkvi, tj. crkvenim vlastima koje Međugorje procjenjuju počesto samo po ljudskim i ovozemaljskim kriterijima. U Međugorju, naime, pred licem svijeta živi prava Crkva. Odnosno, kako je jednom izgovorio međugorski fratar fra Svetozar Kraljević: „Crkva nastaje u onome trenutku kad čovjek otvori oči i dozvoli da Bog dođe pred njegovo lice.“
Štoviše, taj međugorski recept „otvaranja očiju“ primjenjiv je i izvan Međugorja. Dokaz za to, primjerice, jedna je od zagrebačkih crkava čiji je župnik u svoj pastoral ugradio samo ono što je vidio i doživio u međugorskoj crkvi – sa svakodnevnim programom krunice, svete mise i klanjanja Presvetom i do posljednjeg mjesta ispunio svoju, do jučer polupraznu crkvu. Sapienti sat.
Više duhovnih poticaja pročitajte OVDJE