Marija, koja je bila uloga fra Slavka u tvom životu?
Teško je to opisati riječima. Ni meni samoj nije potpuno jasno, jer sam još uvijek uznemirena zbog njegove iznenadne smrti. Još sam pod dojmom osjećaja. Za mene je to bio pravi šok. Fra Slavko mi je puno značio. Godinama je bio moj ispovjednik i moj prijatelj, brat, netko na koga si mogao računati. S njim sam razgovarala o mojim najintimnijim problemima. Svaki put kad pomislim kako više nije s nama, suze mi dolaze na oči. Teško je govoriti o nekome koga smo mi vidioci tako voljeli, iako smo često imali drugačija mišljenja. Kad su počela ukazanja, mi smo još bili djeca. Imali smo još potrebu za igrom, ali istovremeno i za rastom naših duhovnih vrednota. U njemu smo pronašli prijatelja, onoga tko se znao s nama i igrati i onoga tko nam je pomogao i naučio nas moliti.
Dan nakon fra Slavkove smrti dobila si poruku u kojoj je bilo njegovo ime!
Gospina poruka, nakon šoka zbog smrti, bila je kao melem za našu ranu. Upoznali smo fra Slavka vrlo dobro i zahvaljujemo Bogu što nam je dopustio živjeti skupa s njim. Kad sad mislim na fra Slavka, Bogu zahvaljujem za njega.
Jesi li vidjela fra Slavka za vrijeme ukazanja ili si razgovarala o njemu s Gospom?
Gospa mi je dala poruku 25. studenog 2000. u kojoj mi je kazala kako je fra Slavko u nebu i zagovara za nas. I nije rekla ništa drugo.
Možeš li još jedanput reći što je Gospa rekla o fra Slavku u toj poruci?
Gospa je na početku dala poruku, a zatim je rekla da je fra Slavko u nebu i da zagovara za nas. To je sve. Iako smo mi očekivali da će na Božić doći s fra Slavkom ili s malim Isusom i fra Slavkom.
U toj poruci od 25. studenog je o fra Slavku govorila skoro svečanim tonom. Za mene je on bio čovjek koji je Gospine poruke živio dosljedno, koji je izabrao svetost i rast u svetosti.
Čovjek od malo riječi i puno molitve
Nikada sebi nije davao važnost. Kad bismo mu nekada kupili poklon za koji znamo da bi mu se svidio ili da mu treba, kao npr. kad smo mu kupili tenisice za penjanje po brdima, on bi skoro uvijek te poklone proslijedio drugima, zadržavajući za sebe malo stvari. On je živio kao istinski svećenik i franjevac, radujući se malim stvarima: nekoj maloj svijeći ili tabli čokolade.
Imao bi uvijek pravi odgovor. Kad sam mu poklonila čokoladu, on mi je u šali odgovorio: „To mi poklanjaš čokoladu da bi postao slađi, zar ne?“ S ovim sitnicama, humanim i jednostavnim, on bi bivao poput djeteta.
Malo je spavao, samo dva ili tri sata po noći. I za njega je to bilo dosta.
U Međugorje je, posebno tokom ljeta, dolazilo sve više hodočasnika. Kao mladi svećenik, puno je ljudi ispovijedao, i ponekad ni on, ni ja, nismo imali vremena za naš osobni razgovor i ispovijed. Ja sam ustrajala u namjeri da se ispovijedam jednom mjesečno, ali često bi to bilo i svaki tjedan ili u okviru neke devetnice. Često smo zajedno odlazili na Brdo ukazanja i rado se sjećam tih trenutaka s njim.
Umjesto da idem u krevet, u jedan sat po ponoći bi se uputila s njim na Brdo ukazanja. Nekada bi s nama bili i drugi svećenici ili prijatelji. Nije se puno pričalo, nego je u prvom planu bila molitva i jedno duboko božansko iskustvo koje je za mene značio veliki duhovni rast.
Kad je fra Slavko odlazio na Brdo ukazanja ili Križevac, bili su to trenuci u kojima se on obraćao direktno Bogu.
Rado se sjećam njegovih posjeta našoj kući. On je s nama znao razgovarati o našim problemima i obiteljskim radostima. Moji prijatelji su bili i njegovi prijatelji. On je bio dio naše obitelji.
Kad bi u Međugorje dolazile neke nove zajednice ili sekte, on bi ih uvijek bio spreman saslušati i pokušavao ih je približiti kršćanstvu. Objašnjavao im je kako je Bog veći od bilo koga drugoga.
One koji su željeli započeti neki novi put u Crkvi nije nikada otjerao. Uvijek je bio spreman na susret. Upoznala sam puno ljudi kojima je on bio model kojeg su slijedili. I one koji su potvrdili kako ih je on saslušao i razgovarao s njima.
Svaka osoba mu je bila važna
Sjećam se jednom kako je fra Slavko bio jako tužan. Ja sam ga pitala što mu je? On je odgovorio kako se jedan mladić s psihičkim problemima ubio i kako ga je to tako pogodilo da se ne može pokrenuti. U tom sam trenutku shvatila kako je za njega svaka osoba koju bi susreo bila važna. On mi je o tom slučaju govorio tako tužnim tonom, kao da se radilo o njegovom bratu.
I kad bi mi vidioci znali imati problema sa biskupom ili svećenicima, on bi uvijek govorio: „Mi ćemo pobijediti. Gospa je jača od bilo kojeg problema i od svih onih koji ne vjeruju, jer Gospa ima svoje planove!“
Kada je osobno bio napadnut, govorio bi: „Nije važno da li mene kritiziraju, važno je da vama sve ide dobro!“ Mi bi mu odgovarali: „Fra Slavko ti si sam, nas je ipak šestoro.“ Ali on bi uvijek isticao našu važnost i uvijek bi nas ohrabrivao.
Sjećam se kad god se netko od naših obitelji želio posvetiti Srcu Isusovu ili Srcu Marijinu, on bi rado s njima molio tu posvetu. Također bi rado prihvaćao naše male ideje ili razmišljanja o molitvi. Za njega su te naše male ideje bile bogate značenjem. On bi o njima razmišljao tisuću puta. I kad bi one za nas bile samo neke malenkosti, za njega bi bile važan i vrijedan poticaj.
Zaljubljenik u Gospu
Teško je govoriti o njemu, o čovjeku koji je bio tako nadaren, a opet tako skroman. Ma najviše od svega, on je bio zaljubljen u Gospu. Sjećam se kako je skoro uvijek prisustvovao ukazanju i propitivao: „Kako je Gospa izgledala večeras?“
On je uvijek želio znati detalje koji su za njega imali veliko značenje. Nikada nije rekao: „Ma što nam još Gospa ima za reći?“, nego je za njega sve bilo važno, svaki Gospin osmjeh… bio je znatiželjan o svemu što se tiče Nje.
Jednom se dogodilo da ga nismo odmah pitali za savjet kad su se nakupili teški problemi, pa kad bi netko od nas počeo plakati, on bi šaleći se govorio: „Trebam li uzeti jednu ili dvije maramice?“ Tako bi nas sa šalom razvedrio i podizao nam duh.
Sjećam se zadnjeg dana u godini 1982. On je još bio novi u Međugorju. On nas je sve pozvao na molitvu u crkvu, a bilo nas je15-20 ljudi ispred crkve. To je bilo naše prvo novogodišnje bdijenje. Okupili smo se oko oltara i na njegov poziv zajedno samo slavili svetu misu. Danas je doček Nove godine u Međugorju u crkvi postalo simbol Međugorja.
On je imao još puno drugih ideja. Govorio bi da sve to dolazi od Duha Svetoga i to je govorio s takvom ozbiljnošću da smo mi bili svjesni da to što govori zbilja dolazi od Duha Svetoga.
Hodočasnici su ga često pitali da li je i on vidio Gospu, a on bi odgovarao: „Bogu hvala nisam je vidio. Svi vjeruju da sam je vidio, a da nisam nikome rekao.“ Često smo se šalili na tu temu.
Fra Slavko i Gospine poruke
Otprilike četiri dana prije njegove smrti, zamolila sam ga da bude prisutan za vrijeme ukazanja svakog 25. mjesecu, jer su poruke za njega bile svete. On bi ih sve prevodio na druge jezike na način da se nijedna riječ ne promjeni. On bi osobno napisao svaki zarez.
Za njega su i prijevodi Gospinih riječi bili jako važni. Poruke je živio u jednostavnosti i ljubavi, bio je siguran da se Gospa ukazuje i da su riječi stvarno njezine, a ne moje ili nekog drugog vidioca. On bih ih primao s poniznošću i dubokim poštovanjem. To sam osobno vidjela.
Prijevod: medjugorje-info.com
