Sjeća se priča o Bogu samo iz vremena kad se pripremala na Prvu svetu pričest. Pitala je mamu kako Bog može čuti naše molitve, pa je slala Bogu poruku u balonu. Kad je balon nestao bila je sigurna da je Bog primio njenu poruku. Poslije pričesti zaboravila je i na Isusa i Gospu. Na misu se nije išlo. Nije viđala krunicu, Bibliju ili nešto slično. Mama joj je kasnije skrenula u New age stranputicu, vještičarenje, prakticirala yogu… Na kraju je ostavila muža i njih troje djece. Mama nije željela život služenja obitelji i smatrala je to ropstvom. U srcu je Patricia zamrzila svoju majku. S vremenom se to promijenilo.
U šestom razredu imali su sat o spolnom odgoju. Predavači iz Industrije pobačaja su im govorili da su oni njihovo riješenje u slučaju neželjene trudnoće, a da otac djeteta o tom nema prava odlučivati jer je to njihovo tijelo. Propagirali su predbračne odnose ne govoreći ni o kakvim lošim posljedicama. Lagali su, jer im je bio važan samo novac. Imala je tada samo 12 godina, ali otada je bila za pobačaj smatrajući da je to stvarno pravo žene.
Patricija je mislila da je sve to istina, a nitko ju nije učio ništa drugačije, jer nitko ne može ni dati ono što nema. Mislila je da je odgovorna ako se upušta u spolne odnose i koristi kontracepciju. Nije mislila da se unatoč tome može zatrudnjeti, ali se to dogodilo.
Bila je u šoku i htjela pobaciti jer to dijete će uništiti sve njene snove o karijeri, ugodnu životu. Kad je rekla momku on ju je želio zaštiti i zadržati to dijete No, njene prijateljice su je uvjeravale da ima još samo malo vremena da učini “pravu stvar” i da pobaci. Nisu nerođeno dijete smatrale djetetom već nakupinom stanica. Slagala je momku da je imala spontani pobačaj, i odlučila se otići u Kliniku učiniti pobačaj. Tamo joj nisu ništa rekli o post-abortivnom sindromu, o suicidalnim mislima, o krvarenjima. Lagali su je.
Dogodilo se i drugi put, unatoč kontracepciji. I opet pobačaj. I treći put – i opet pobačaj.
Treći put je priznala momku da ide na namjerni pobačaj – a on je plakao.
Muškarci također pate od post-abortivnog sindroma – ne samo žene… NI JEDAN POBAČAJ NE BI SE DOGODIO DA SU MUŠKARCI BILI SPREMNI BRANITI ŽIVOT.
Patricija se kasnije zaposlila u klinici za pobačaje (Planned parenthood) a oni su je jedva dočekali jer je govorila španjolski. Za cure koje su govorile samo španjolski ona je bila prava osoba da ih uvjerava kako je pobačaj njihova jedina dobra opcija. Sve se odvijalo u 5 minuta. “Time is money” – bila je njihova parola, a zapravo svaki pobačaj je – OPERACIJA NA SLIJEPO. Doktor ne vidi što radi. Zamislite da vam netko srce operira na slijepo (!) s povezom na očima.
Došao je dan kad je trebala asistirati doktoru i po završetku pobačaja vaditi iz vreće za smeće dijelove beba – TO JE PROMIJENILO SVE.
Pobačaj se smatrao uspješnim – ako se pronađe u smeću: 2 ruke, 2 noge, i glava. Vidjela je male oči, uši, nos… sve na tom licu… i zaprepastila se… Rekli su joj da nikomu ne smije reći što je vidjela, ali ona je shvatila tada koliko je strašno to što se radi Sve za novac…
U KALIFORNIJI OD PROŠLE GODINE ZAKON DOPUŠTA NE SAMO POBAČAJ NEGO UBOJSTVO DJETETA DO 28.og dana nakon ROĐENJA (!!!)
Mi se nalazimo u duhovnom ratu i svatko može pomoći i uključiti u borbu za život…
