Posmrtni ostaci ova tri hrvatska branitelja pronađeni su dana 25. rujna 2025. godine na Ovčari u neposrednoj blizini hangara u kojem su nakon sloma obrane Vukovara pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i tzv. JNA zlostavljali i ubijali zarobljene hrvatske branitelje i civile, najvećim dijelom ranjenike iz vukovarske bolnice. Nakon preduge, gotovo pune 34 godine potrage i neizvjesnosti, obitelji identificiranih pronaći će djelomičan mir u utjesi da će napokon pokopati svoje najmilije, ali ni današnja identifikacija ni njima, ni hrvatskoj javnosti neće donijeti odgovore na brojna pitanja, među najvažnijima, tko je direktni egzekutor njihove djece, braće i očeva, premda se nalogodavac, odnosno onaj tko je dopustio da se taj nezapamćeni zločin dogodi, poznat.
Danas, iz zahvalnosti i s pijetetom, podsjetimo se tko je bio Jean-Michel Nicolier, Francuz, a hrvatski sin, piše direktno.hr.
Nadaren sportaš i strastveni čitatelj
Jean-Michel Nicolier, za obitelj Jean-Mi (Žan-Mi), rođen je 1. srpnja 1966. godine u Vesoulu, Francuska, kao najstariji od tri sina Lyliane rođ. Fournier i Jeana Nicoliera. Osnovnu školu pohađao je u Faverney-u, gdje će se pokazati kao izvrstan učenik te će mu biti omogućeno da jedan razred preskoči, odnosno poslije završenog prvog, upiše treći. Nakon što se obitelj preselila u Vesoul, pohađat će Collège Jean Macé, a potom Lycée Gérôme. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, odslužit će dvanaestomjesečni vojni rok u Besancon-u, a potom, želeći postati profesionalni vojnik, prijavljuje se na obuku u 1. padobransku pukovniju mornaričkog pješaštva (RPIMA) u Bayonne-u. Nažalost, tijekom obuke, prilikom skoka s padobranom, zadobit će tešku ozljedu desne pete zbog koje neće moći potpisati profesionalni ugovor. Iako će se u ranoj mladosti baviti plivanjem, u regiji Franche-Comte bit će i vice prvak u svojoj disciplini, slobodni način – kraul, njegova majka Lyliane Fournier ispričat će kako nije sport bila njegova strast, nego iznad svega, knjige i čitanje: "Obožavao je Victora Hugoa, ali doslovno je gutao sve što bi mu došlo pod ruku, ne samo klasičnu književnost, nego i knjige o povijesti i politici. Neko je vrijeme radio kao radijski voditelj, imao je prilično elektičan ukus za glazbu. Slušao je i rock, od mene je često posuđivao ploče. Voljeli smo ih oboje i morala sam ga podsjećati da mi ih vrati".
Također, Lyliane će reći kako je Jean bio izuzetno društven, volio je izlaziti s prijateljima, šetati do La Motte-a (vrh u Vesoul-u), te jedriti na dasci na vesoulskom jezeru. Ponekad bismo išli u kino gledati ratne ili avanturističke filmove koje je osobito volio, a poseban je dojam na njega ostavio film 'Lovac na jelene'.
"Jean-Michel je bio vrlo zaštitnički nastrojen prema meni, ali i djeci, nemoćnima općenito. Puno godina kasnije, mnogi mladi ljudi su me došli posjetiti i ispričati mi kako se Jean-Mi zauzeo za njih u školi ili nekim drugim situacijama. Uvijek se zauzimao za slabije i to je zasigurno glavni razlog zbog kojega je otišao u Hrvatsku".
'Tom narodu treba pomoći...'
"Jean je jako puno pratio vijesti i geopolitička zbivanja i sukobe. Još u veljači 1991., tada je radio u Švicarskoj, nazvao me je i rekao da je gledao reportažu na Arte kanalu, te da se nešto ružno sprema u Hrvatskoj. Kad su, u ožujku i travnju 1991., u Hrvatskoj počeli nemiri, to ga je potpuno obuzelo. Govorio je – 'Mama, taj se narod želi izdvojiti iz federalne države, želi neovisnost, treba mu pomoći… Rekao je da bi bio spreman poći tamo… Onda je došao taj dan, u srpnju 1991…. Pošla sam kući iz ureda, na pauzu za ručak, i izdaleka sam na ulici prepoznala Jeana… Rekao mi je da odlazi… 'U Švicarsku?' – pitala sam ga, a on odgovara –'U Hrvatsku'… Pozvao me je da mu pomognem spakirati kofere i sjećam se da me je pitao može li uzeti paket čokoladnog keksa 'Granola'… Od tada, od tuge, nikada više nisam kupila taj keks… Jako sam plakala, Jean nije želio da pođem s njim na kolodvor, nego da se vratim u ured, ali ja sam osjećala da ga više nikada neću vidjeti… Rekao mi je – 'Divlja trava nikada ne umire…'. Bila je to aluzija na rečenicu s kojom su se u obitelji često šalili i zadirkivali – 'Vi ste korov, divlja trava, prezirem vas i ne razgovaram s vama više…'
Stigao je "naoružan" kamerom
U Hrvatsku, na zagrebački željeznički kolodvor, Jean je stigao naoružan kamerom i dnevnikom.
Tamo je upitao gdje se može priključiti hrvatskim dragovoljcima, pa ga je jedna gospođa uputila u dvjestotinjak metara udaljenu Šenoinu ulicu, gdje se nalazio prvi stožer HOS-a. Tamo će upoznati dva mladića s kojima će započeti i završiti svoj ratni put, Igora Širokog i Davora Purulića. S njima će, već za nekoliko dana, otići na prvu crtu bojišnice, u mjesto Mejaško Selo, općina Barilović, na Kordunu, uz rijeku Koranu, 80 km jugozapadno od Zagreba. Tu je bilo vatreno krštenje za Jean-Michela, ovaj put naoružanog puškom i tu prvi put sudjeluje u obrambenim akcijama hrvatskih dragovoljaca.
Dana 21. rujna 1991. ubijen je prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a, Ante Paradžik. Dan nakon njegovog sprovoda, 26. rujna, dragovoljci HOS-a krenuli su za Vukovar koji je već tada bio simbol otpora JNA i četnicima. U knjizi '58' HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, Damir Markuš zapisao je: "Dolazeći u Vukovar, 27. rujna 1991. godine, nitko od nas nije ni slutio da ulazimo u ratni pakao, koji sve jačim napadima JNA poprima apokaliptične razmjere. Bila je to krvava jesen za cijelu Hrvatsku, a mi smo upravo ulazili u grad čija će žrtva omogućiti stvaranje krvavog temelja hrvatskoj neovisnosti…"
O Jean-Michel Nicolieru će, s puno poštovanja, napisati: "Jean je bio krasna osoba, vidjelo se to iz njegovog govora, ophođenja, očiju. Često sam u njegovim očima vidio isti onaj žar koji je svijetlio i u našim, reći ću tako, hrvatskim očima. Da nije govorio francuski, jer hrvatski nije znao, nitko ne bi rekao da je stranac. Sve je radio kao i mi, nikad nije tražio nikakve povlastice (toga inače nije ni bilo u Vukovaru)… Sve je dijelio s nama, kao i mi s njim. Isto tako, s nama je dijelio suze, bol i krv, jer ni on, naravno, nije mogao ostati ravnodušan na zlo koje nas je okruživalo…"
Strašno su ga tukli...
Nikica Burić Samoborac, opisat će svoj prvi susret s Jeanom-Michelom Nicolierom: "Došao sam na položaj na kojem su bili raspoređeni dečki iz HOS-a. Rekli su mi – 'Dođi da te upoznamo s Francuzom'. Mislio sam da mu je to nadimak. 'Ne, ne' – rekli su mi – 'On ti je pravi Francuz. Došao je kao dragovoljac!'. Rekao sam da mu prevode i pitao ga zašto je došao. Odgovorio je – 'Ja volim Hrvatsku, vas napadaju, došao sam dati svoj doprinos'. Ja ga gledam, dečko mlad, zgodan, nasmijan… Zahvalio sam mu, a onda sam rekao da mu ne prevedu što sam dalje rekao, a rekao sam: 'Išao bih ti ja malo sutra u Francusku pomoći, ne volim Francuze, još bih ih gledao kako ratuju i navijao…' A, on je evo došao k nama… Eto kakav je to dečko bio… Kasnije, kad sam od jednog od preživjelih s Ovčare, Dragutina Berghofera - Belog, čuo kako su tog momka zlostavljali, tukli i cipelarili, strašno me je potreslo…"
Jean-Michel Nicolier ranjen je dana 9.studenoga 1991., a o njihovom posljednjem susretu, pripadnik HOS-a Igor Široki, ispričao je: "Kada je postalo jasno da je obrana grada slomljena, otišao sam do bolnice i pitao Jeana da ide s nama u proboj. Odbio je. Njega najbolje opisuje posljednji intervju koji je dao… U dobru i u zlu… Bio je takav, doista…"
"Posljednji put, glas moga sina čula sam dana 6. listopada, kada je nazvao iz Vukovara. Plakao je. Rekao mi je – 'Kad bi samo znala što oni rade… Bacaju na nas plin, nemamo se čime braniti… Moraš tražiti pomoć, trebamo pomoć… To sam i učinila, ali nažalost, nitko nije odgovorio na moj apel…“ – s tugom se prisjetila Jeanova majka, pa dodala - "Nakon toga dana, bila sam bez vijesti, sve dok nisam dobila dva telefonska poziva od novinarke Agnes Vahramian, koja je moga sina intervjuirala u bolnici 19. studenoga. Rekla mi je da je Jean nestao 20. studenoga s ostalim pacijentima iz bolnice… Do tada, nisam znala ni da je Jean-Mi ranjen i hospitaliziran… Poslije pada Vukovara, imala sam kontakt s različitim institucijama, gdje god sam mislila da bih mogla dobiti neku informaciju… Sve je bilo dosta komplicirano jer ni Hrvati nisu znali što se dogodilo s nestalima iz bolnice… Moji prvi kontakti bili su Francusko veleposlanstvo u Beogradu, s kojim me vežu loše uspomene, Francuski konzulat u Zagrebu koji me je povezao s hrvatskim vlastima i Međunarodni Crveni križ… Bila sam u istoj situaciji kao i stotine drugih hrvatskih obitelji koje su tražile svoje najmilije…
Vukovarska klaonica
Slom obrane grada i ulazak JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Jean-Michel Nicolier dočekao je živ, što je neosporno dokazao snimak intervjua koji je s njim napravila novinarka francuske televizije Agnes Vahramian. U njemu će Jean-Michel izjaviti: "Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar, to je moj izbor i u dobru i u zlu". Na pitanje, zašto dragovoljac, odgovorit će: "Jer mislim da im treba pomoći, zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao". Kad su ga upitali što za njega simbolizira Vukovar, tri puta je ponovio: "Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu".
Pronađeni posmrtni ostaci tri tijela: Među njima i Jean-Michel Nicolier
Kada je kao ranjenik zarobljen i s ostalim ranjenim braniteljima i civilima iz vukovarske ratne bolnice deportiran na stratište Ovčara gdje je, prema iskazu svjedoka, surovo zlostavljan, a potom bez milosti likvidiran, Jean-Michel Nicolier, sin i brat, imao je samo dvadeset i pet godina.
