Dakle, u redovitosti liturgijskog života, da nisu došašće i korizma kada se, barem onda, 'očekuje' pristupanje ispovijedi. Iskustvo, odnosno dar oproštenosti grijeha najveća je milost koju možemo doživjeti. Činjenica naše naravi je: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1. Iv 1,8).
Proteklih dana intenzivnije mi dolazi misao: 'Čega se sve svećenici u sakramentu ispovijedi naslušaju? Što sve od nas ljudi čuju?'. I pojavila se zadivljenost: I čovjek im se (još) nije zgadio! I pitanje: Kako im čovjek (još) nije omrznuo? Slušati stalno grijehe duh može narušiti, a oni i uslijed toga, kao nedotaknuti prljavim, misu prinose i slave. Koja milost! Kolika pozitivna imunost koja se kojekakvih naslaga ružnih djela nasluša, a u ispovijedi baš te i svećenik u svoje ime, kao čovjek kojem si upućen, ne samo kao 'drugi Krist', pomiluje i utješi. Svako blagotvorno upozorenje svećenika koje nadopunjuje rad tvoje savjesti, u službi je najvećeg dara kojeg čovjek može zadobiti: Oprošteno ti je!
Isus poznaje tajne, padove i ranjenosti naše duše. Zato je apostole opunomoćio i povjerio im to dragocjeno poslanje i službu: razrješivati okove grijeha na zemlji. Jer teško je s tim živjeti. Apostolima je uvečer na dan svoga uskrsnuća rekao: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,22-23). U ljudskoj prirodi baš i nije da na saznanje o grijehu reagira mirno, pomirljivo, 'prihvatljivo'. Pomislimo na naše reakcije kad loše o nekome čujemo. Zgražamo se, ljutimo i da se nas pita, odrezali bismo mu/joj samo takvu kaznu i istresli kakvo opominjanje.
U tom kontekstu, tim više smo pozvani na zahvalnost za to kolika nas Božja velikodušnost pohodi po svećeniku kad se ispovijedamo. Jeste li nekad pomislili koliku biste pokoru nekome za neki čin, ili sebi za svoje grijehe, dali? Ja jesam. Svećenici me uvijek nadmaše i pobijede u očitovanju pomilovanja i milosrđa u onome što mi za pokoru odrede. Kao da kažu: Nema toga većega što ti za sebe kao zadovoljštinu možeš učiniti, od onoga što je Bog u Isusu za tebe već učinio. Jedan je za tebe već sve (ot)platio. Samo se (po)vrati. Nastoj Božju i svetost svoga porijekla ne vrijeđati. Zaista, jedva tko bi umro i za pravedna. A tko bi se odvažio umrijeti za nepravedna, za onoga tko i nije zaslužio!? Krist je baš to, za sve nas, učinio.
Svećenici su poznavatelji naših najdubljih tajni i podržavatelji našeg ljudskog i božanskog dostojanstva i kada ga mi potamnimo. Pred njima o sebi i svojim postupcima izričemo ono što o nama ne znaju ni naši roditelji, supružnici, braća i sestre, suradnici, prijatelji… Unatoč tolikom prihvatu našeg prljavog rublja, jeste li kad čuli da je netko svećenika upitao: 'Kako nosiš sve to što u susretu s ljudima primiš? Baš u ispovijedi. Kako to na tebe, tvoj mir djeluje?'. Toliki plimni valovi koje smo izazvali a onda ih, u obraćanju Bogu pred svećenikom, izlili. Koliko se (ne)ljudskog blata i zaudaranja (ne)čovječnosti sruči pred svećenika, koji u tim trenucima biva u službi deponija, mjesto odlaganja naših, poznatih i nepoznatih, javnih i tajnih padova i grijeha. I na sve što čuje, nakon svega što čuje, svećenik jednako uvjereno, nepokoleban prljavštinom koja je samo njemu i Bogu poznata, sokoli: 'Bog te ljubi! Možeš iznova započeti. Ustani! Ako i kad opet padneš, dođi. Opet ćemo i možemo iznova krenuti'. Oslobodi nas, Gospodine, zloupotrebljavanja i ranjavanja takve i tolike Ljubavi!
Nije to njihovo razumijevanje naše pale ljudskosti zato što je i svećenik grešan čovjek, i on je pokajnik i pokornik i potrebno mu je Božje milosrđe. Svaka ispovijed mogući je test da nas u svoje i u Božje ime ošine. Ali, svećenik u sakramentu ispovijedi ne naviješta i ne posreduje Božji sud, nego Božju ljubav. Papa Franjo kaže: „Ispovijed je susret s Isusovom ljubavi, prihvaćanje 'milosti stida' po kojem osjećamo Božji oprost'.
Mnoge liječnike, suce, istražitelje zločina, ljude koji se profesionalno suočavaju s teškim životnim situacijama, znaju upitati: 'Kako na Vaš život, psihu, utječe sve teško što vidite, doživite u poslu? Nosite li te potresne situacije u obitelj?'. Čovjeka koji je u tjelesnoj boli žalimo, s njime suosjećamo. U bolesti tijela sebe doživljavamo kao žrtvu. No, u stanju bolesti duha, grijeha koje činimo, mi jesmo žrtva Zloga, ali žrtva našeg postupanja biva drugi. Po lošemu što drugome učinimo, nije da bi nas trebalo žaliti, u smislu da zaslužimo suosjećanje, pomilovanje. A baš to, što po djelima ne zaslužujemo, Božjom milošću u ispovijedi dobijemo. Uvid u mračne odaje onoga što smo sposobni učiniti ima upravo svećenik. Za moći apsorbirati toliku gnjilež potrebno je i „nadnaravno slušanje“, termin pape Franje, a naša pokajnička duša postaje „sveta zemlja“, podloga za prijem božanskog milosrđa po kojem započinje naša obrada za dobro.
Grijeh razdjeljuje. Kada smo u grijehu, kao da imamo dva lica. Jedno je 'lijepo', funkcionira izvanjski u susretu s ljudima, a drugo ružno, lomi nas u duši i čini da u nutrini bolujemo. Ta dva lica se bore i u nevjerici jedno drugo promatraju, dok savjest Pavlovski kazuje kako činim ono što ne želim. Ispovijed predstavlja završetak borbe i bojnog polja kada polažemo oružje kojim nanosimo zlo i Boga obeščašćujemo. Ispovijed je jedina kapitulacija koja ne znači naš poraz, nego pobjedu. Pobjeđujemo u trenucima dok priznajemo svoje poraze i za njih se kajemo. Pritom se možemo osjećati poniženi, na dnu. Ali nakon ispovijedi zadobivamo osjećaj uznesenosti, opranosti. Zamilovani i pomilovani neizmjernom Božjom ljubavlju.
Jakov u svojoj Poslanici potiče: „Međusobno ispovijedajte grijehe“. Papa Franjo kaže da je ponizno ispovijedanje grijeha što Crkva zahtijeva od nas „radi slave Božje i da se prizna da Bog spašava. Neki kažu: 'Ispovijedam se Bogu'. Lako je tako, to je kao da se ispovijeda elektronskom poštom. Bog je negdje daleko, ja izgovorim stvari i nema izravnog susreta, nije ispovijed u četiri oka. Apostol Pavao svoju slabost ispovijeda braći. Drugi pak idu na ispovijed, ali ispovjede nešto neodređeno, što visi u zraku. To je isto kao da se i ne ispovjediš. Ispovijedanje grijeha nije razgovor sa psihijatrom niti je odlazak u dvoranu mučenja. Ispovjediti grijehe znači priznati: ‘Gospodine, grešnik sam' i to posredstvom brata svećenika, da bude stvarnost. Grešnik sam jer sam učinio ovo, ovo i ovo. Jasnoća, poštenje i iskrena sposobnost da se stidimo zbog svojih grijeha, odnosno iskreno kajanje, nema alternativnih putova za otvoreni put do Božjeg oprosta, da se u dubini srca osjeti njegovo praštanje i ljubav“ kaže papa Franjo. Nasuprot nastojanju da prikrivamo svoje slabosti, papa ističe kako „ima jedna vrlo lijepa stvar: kada u Božjoj prisutnosti ispovijedamo grijehe kakvi jesu, uvijek osjećamo milost stida. Stidjeti se pred Bogom prava je milost. Sjetimo se svetog Petra kada, nakon Isusova čuda na jezeru, kaže: 'Gospodine, udalji se od mene jer sam grešnik'. Pred svetošću Isusa Krista, on se stidio svoga grijeha“.
Ispovijed je ogolijevanje naše grijehu sklone naravi, ali i nastup našeg pokajanja i vapaj za oproštenjem da bismo mogli ustati. Da bismo mogli euharistijskog Isusa blagovati. Svaki čovjek i ljudska profesija mogu nas saslušati, pa i oprostiti, ali nitko doli svećenik nema božansku (o)vlast dubinski od grijeha odriješiti, učiniti da nam grijeh više ne pripada. Izbrisati ga i po zaslugama Krista dobiti otpuštenje vječne i vremenite kazne. Grijeh čovjeka drži vezanim. Zato Gospodin Petru, posredno i apostolskom zboru, upućuje riječi koje pogađaju baš tu stvarnost. Isus nas želi odvezati: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Mt 16, 19).
U ispovijedi kušamo kako nas ne spašava naše osuđivanje sebe, grižnja savjesti, pokora – sve to pomaže našem podizanju i oslobađanju, ali spašava nas samo Božje milosrđe i ljubav. Svaka ispovijed iznova je otkrivanje i potvrda toga. Pokazatelj koliko su Božje oproštenje i otkupljujuća ljubav za nas besplatni. Osjetimo to na duhovnoj, ali i na tjelesnoj razini, u našim stanjima. (Nisu bili besplatni za Njegovog Sina. Isusa svetoga koštali su poniženja i života).
Ranjenost čovjeka čini poniznim. Ispovijed se naziva sakramentom obraćenja, pokore, oproštenja i pomirenja. Podloga svih tih milosti naš je stav poniznosti, kojim pristupamo Bogu pred licem njemu posvećenoga svećenika. U kontekstu raskajanog srca koje želi obraćenje, možemo sa sv. Ottato di Milevim reći: „Bolje grijesi koje prati poniznost, nego nevinost sjedinjena s ohološću“.
Ovim tekstom našim svećenicima, sakramentalnim poslužiteljima otajstava Crkve, kazujem veliko Hvala za svako pomilovanje koje nam kao instrument Očeve ljubavi očituju u ime Liječnika Isusa. Hvala vam, dragi svećenici, za svako ohrabrenje, razumijevanje i podizanje koje je vodilo obnovi naše duše. Za to što su se ponovno otvarala vrata života, nakon što smo zatvorili vrata ispovjedaonice. Svećenik osobu susreće i poštuje kad je čovjek u najgorem izdanju sebe. Kada izričemo djela koja moralno, ljudski, iritiraju. Pred svećenika dolazimo kada bismo i mi sami od sebe pobjegli. A on tada pokaže da nas i u padu Bog čeka, kako „liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove“ (Ps 147,3).
U ispovjedaonici se događa susret krajnosti kada izručujemo svoje zlo i primamo Božje dobro. Susreću se najmanji ja i najveći Bog. Kada ispuštamo svoje crnilo, a umjesto suda, primamo oslobođenje, umjesto vezivanja, zadobivamo odrješenje. Okove zamjenjuju krila, gušenje zrak. Svećenik božanskom vlašću skida teret grijeha, što je poput oslobađajućeg pečata na putu obraćenja i pomirenja s Bogom, Crkvom i ljudima. Koliki je to dar, našega Gospodina i Crkve – ispovijed i svećenik koji nam posreduje milosrđe koje nas tako direktno i osobno pogađa, ozdravlja. Tada iskusimo da se Božji pogled ne zaustavlja na trenutno viđenome (lošemu), nego na budućoj potenciji (dobrome). Bog ne gleda čovjeka kao gusjenicu, u njegovoj zatvorenosti ličinke, nego ga osposobljava i vidi u letu, kao stasalog leptira.
Iz penitenata ne izlaze samo 'laki' grijesi, nego i čini koji su bljuvotina. A svećenici budu još i suosjećajni da nas i u trenutku rastvaranja, istine o djelima koja naše dostojanstvo umanjuju, pošteđuju na način da kažu 'Ne trebate u detalje'. I ne samo da svećenik naš otpad primi. Nego nastavlja biti u službi Boga i ljudi kao da je čovjek dijamant koji se ne prlja i neće se opet iznevjeriti. Svećenik, koprena Božjeg duha, pomaže nam skidati blato na putu k vječnosti. Sakrament ispovijedi uklanja pomrčinu odnosa s Gospodinom u molitvi, čitanju Božje riječi, vraća kapacitet za plodnost u životu. Besplatni i učinkoviti lijek čeka nas po svećeniku, u ispovijedi.
Udijeljeno oproštenje u nama izaziva najdublju zahvalnost i radost oslobođenja. To bi trebali biti prvi, opipljivi plodovi ispovijedi: baš osjećaj zahvalnosti i oslobođenosti. Jer smo prodisali, procirkulirali. A ne da rutinski, neosviješteno 'obavimo' ispovijed, kao da se podrazumijeva da grijeh treba biti oprošten. Koliko opraštati nije ljudska, naravna, nego božanska, nadnaravna kategorija, potvrđuje susret u Markovom evanđelju (Mk 2,1-12) između Isusa i pismoznanaca. Oni su Isusovo otpuštanje grijeha nazvali hulom i upitali: „Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?". Isus im uzvrati: „Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu: 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?' Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!".
Dirne nas kad na ovozemaljskom sudu u nekom postupku čujemo 'Niste krivi', 'Oslobođeni ste od plaćanja kazne'. Kako bi nas tek trebalo p(r)otresti čuti te riječi od samoga Boga, za naš život vječni: Nisi (više) kriv! Oslobođen si od kazne!
Bog nas na to podsjeća u ispovijedi i obnavlja našu čistoću svaki put kad pred svećenikom priznamo grijehe i molimo kajanje. To obra
enje srca praćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali muka duha i skrušenje srca. Hvala Isusu za svećenike koje je osposobio za prijem ljudskih ponora, zastranjenja i tama, pri čemu ne kopni njihova ljubav i raspoloživost za čovjeka. Hvala Bogu što svaka ispovijed donosi mogućnost novog početka.
Sv. Ivan Pavao II. kaže: „Kako kajanje treba prije svega proizići iz boli što se uvrijedilo Boga, tako se nakana da se više ne griješi treba temeljiti na božanskoj milosti koju Bog nikada ne uskraćuje onomu koji čini što može kako bi djelovao pošteno. Ako bismo odluku da više ne griješimo željeli osloniti samo na svoju snagu, ogriješili bismo se o istini o čovjeku - kao da Gospodinu, manje ili više svjesno, kažemo da ga ne trebamo. Jedno je postojanje iskrene odluke, a drugo razumski sud o budućnosti. Moguće je da, premda u iskrenosti nakane da se više ne griješi, iskustvo prošlosti i svijest o sadašnjoj slabosti pobude strah pred novim padovima, ali to ne donosi predrasudu o vjerodostojnosti nakane da se učini sve što se može kako bi se izbjegao grijeh kad je s tim strahom ujedinjena volja, poduprta molitvom“.
Međugorje se naziva ispovjedaonicom svijeta i kao djelotvorna Božja kupelj obilno, za ljude sa sve četiri strane svijeta, živi baš to što je samo Bogu vlastito, a potreba je i čežnja čovjeka - biti oslobođen od grijeha. Međugorje u obilju poslužuje povlasticu Božjih službenika svećenika i Katoličke Crkve - ispovijedati i odriješivati grijehe.
Kraljica Mira potiče: “Pozivam vas da otvorite vrata svoga srca Isusu kao što se cvijet otvara suncu. Ne možete, dječice, ostvariti mir, ako niste u miru s Isusom. Zato vas pozivam na ispovijed, da Isus bude vaša istina i mir”. (25. siječnja 1995.). „Nebeski Otac želi izbaviti od ropstva grijeha svakoga od vas. Zato, dječice, iskoristite ovo vrijeme i preko susreta s Bogom u ispovijedi ostavite grijeh i odlučite se za svetost. Učinite to iz ljubavi prema Isusu koji vas je svojom krvlju sve otkupio, da bi vi bili sretni i u miru”. (25. veljače 2007.)
Osjetiti potrebu za spasenjem početak je izliječenja srca, kaže papa Franjo i ističe: „Pastiri su izabrani kako bi potaknuli želju za obraćenjem i bili sredstva koja olakšavaju susret s Gospodinom, a u odrješenju grijeha njegovo milosrđe čine vidljivim. Neka svatko u ispovjedaonici pronađe oca koji ga čeka i koji prašta“.
Dragi svećenici! Hvala što posredujete Božji zahvat po kojem se u pustinji opet možemo na izvoru napiti. Hvala za mir i blagost kojima nas slušate, za vaše pomazane ruke koje nad nama pri odrješenju podižete. Hvala za iskustvo pomilovanja, za riječi koje Bogom ovlašteni izričete, kojima uvjerljivo naviještate oproštenje i naše oslobođenje: „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve On udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Gospodin ti je oprostio grijehe. Idi u miru!“.
Ines Grbić | Medjugorje-info.com
