Dio njegove svakodnevice čine i molitva, čitanje Biblije te snimanje sadržaja o vjeri za društvene mreže. Upravo su mreže, o kojima je, kako kaže, nekada bio ovisan, danas prostor u kojem želi doprijeti do drugih mladih i potaknuti ih na razmišljanje o Bogu.
U razgovoru za medjugorje-info.com ovaj mladi katolički evangelizator govori o svojem putu vjere, razdoblju u kojem se osjećao izgubljeno i odluci da o svojem iskustvu javno progovori. Otvoreno priznaje da i njemu pozornost ponekad skrene prema pregledima i lajkovima, objašnjava kako se nosi s podsmijehom, te govori o tome zašto smatra da bi Crkva trebala biti otvorenija razgovoru s onima koje društvo odbacuje.
Dotaknuli smo se i Međugorja, njegovih razmišljanja o budućnosti i svećeničkom pozivu, ali i poruke mladima koji traže smisao i svoj put prema vjeri.
Carlose, za početak nam se predstavi. Odakle dolaziš, čime se baviš i kako izgleda tvoja svakodnevica kada ne snimaš za društvene mreže?
„Moje ime je Carlos, dolazim iz Like, iz Otočca. Trenutačno pohađam XV. gimnaziju u Zagrebu. Također treniram nogomet u NK Dubravi. Moja svakodnevica ispunjena je odlascima u teretanu, druženjem s prijateljima, snimanjem sadržaja o vjeri za društvene mreže, čitanjem Biblije i molitvom. Općenito, to bi bilo to kada je riječ o mojoj svakodnevici.”
Kako je izgledao tvoj put vjere? Je li ona oduvijek bila važan dio tvojeg života ili je postojao neki trenutak koji te potaknuo da svoj odnos s Bogom počneš graditi osobnije i dublje?
„Moj put vjere tekao je jako dobro do otprilike petog razreda, kada sam se počeo povezivati s lošijim društvom i okruženjem koje je na mene vrlo negativno utjecalo. Tada sam pao na najnižu točku u svojem životu. Glavni trenutak u mojem životu, kada sam se baš istinski okrenuo Bogu, bio je u sedmom razredu. Jako sam se izgubio i zavapio Bogu u svojim teškoćama i problemima. Vjerovao sam da je On jedini izlaz i jedino rješenje svih mojih problema.”
Tko je najviše utjecao na tvoje duhovno odrastanje? Jesu li to bili obitelj, prijatelji, neki svećenik ili iskustvo koje te posebno obilježilo?
„Na moj život i moje duhovno odrastanje najviše je utjecao upravo taj trenutak. Nakon što sam otvorio srce Bogu, jednoga sam se jutra samo probudio i znao da moram istrčati. Od tog trenutka počinje moj rad na sebi, kako fizički tako i mentalni, a najbitniji je onaj duhovni.”
Kako si odlučio o vjeri progovoriti na društvenim mrežama? Sjećaš li se prve objave i jesi li imao strah od toga kako će reagirati tvoji prijatelji i okolina?
„Ideja o snimanju za društvene mreže došla mi je nakon što sam ove godine u korizmi počeo svaki dan pola sata čitati Bibliju. U tom sam razdoblju osjetio veliku potrebu. I nakon završetka korizme nastavio sam svaki dan pola sata čitati Bibliju. Osjetio sam toliko nadahnuće Duhom Svetim da sam jednostavno morao početi snimati za društvene mreže o kojima sam nekada bio ovisan i iz kojih me Bog izvukao. Imao sam osjećaj da sada to traži od mene, da me poziva da odem naviještati i evangelizirati u isto to zlo iz kojega me On izvukao.”
Što želiš postići svojim videozapisima i kome se najviše obraćaš? Razmišljaš li, dok snimaš, i o onima koji ne vjeruju ili se osjećaju udaljenima od Crkve?
„Svojim videozapisima najviše želim pomoći ljudima koji su zapeli u tim ovisnostima, pogotovo u ovisnosti o telefonu i društvenim mrežama, ljudima koji su postali toliko lijeni, koji su se ulijenili. Mislim da je jako teško razumjeti koliko društvene mreže mogu negativno utjecati na nas, pogotovo u ovako mladoj dobi. Cilj mi je pomoći njima i što većem broju ljudi da spoznaju istinu o Isusu Kristu. Ali općenito, neovisno o vjeri, vjerovao netko u Krista ili ne, pozivam na propitivanje, razmišljanje i traženje istine.”
Kakve ti poruke šalju mladi koji te prate? Što ih najviše muči i postoji li neka reakcija, bez otkrivanja tuđe privatnosti, zbog koje si osjetio da to što radiš ima smisla?
„Mladi mi najčešće šalju neke svoje osobne probleme povezane s vjerom, kroz koje sam i sam prošao, pa im vrlo lako mogu odgovoriti i potaknuti ih. Nikada mi nije problem popričati s bilo kim od njih, pa čak ni s neistomišljenicima. Smatram da se baš tu pokazuje naša veličina kao kršćana: neovisno o tome slaže li se netko s nama ili ne, znamo da nam je cilj pomoći svima, a ne samo određenima koji su u Crkvi i koji su s nama dobri.”
U objavama govoriš i o ljubavi, vezama i neispunjenim željama. Kako ti vjera pomaže nositi se s razočaranjima i trenucima kada se stvari ne odvijaju onako kako si se nadao?
„Kada je riječ o razočaranjima i trenucima u kojima stvari ne idu onako kako se nadamo, najviše mi pomaže spoznaja da nas Bog u takvim situacijama pokušava nečemu naučiti. Bog nas izgrađuje u osobe koje će danas-sutra biti spremne brinuti se o blagoslovima koje On za nas priprema kasnije u životu.”
Kako se pripremaš za teme o kojima govoriš? Savjetuješ li se s nekim kada dobiješ teško pitanje ili naiđeš na nešto na što ni sam nemaš odgovor?
„Ideje za videozapise najčešće dolaze spontano, dok s nekim razgovaram, u školi, na treningu, u svakodnevici. Svakoga dana pojavi se neka tema ili nešto aktualno i onda jednostavno krenem o tome govoriti. Često se znam savjetovati i proučiti što o tome kaže Katekizam Katoličke Crkve. Naravno, ne želim ići protiv Katekizma, nego se njime stvarno vodim i nastojim ne naučavati nešto što je u suprotnosti s njim.”
Susrećeš li se s podsmijehom ili negativnim komentarima zbog sadržaja koji objavljuješ? Kako na njih odgovaraš i uspiješ li ne doživljavati ih osobno?
„Naravno, uvijek je prisutan neki podsmijeh, uvijek je prisutno neko ruganje. Ali s kim god sam osobno razgovarao, čak i ako su mi se ti ljudi rugali, razumjeli su da me to ne dira i da sam svjestan kako će toga uvijek biti, neovisno o tome činiš li dobro ili zlo. Pogotovo kada činiš dobro, ljudi ti se znaju podrugivati. Potrebno je ostati čvrst, pokušati pomoći tim ljudima i razgovarati s njima o tome koji je zapravo razlog njihova ruganja. Najčešće je tu problem njihova ljubomora, a možda i neki njihov grijeh koji se, ajmo reći, pokazuje kroz ruganje meni.”
Društvene mreže lako usmjere pozornost na preglede, lajkove i broj pratitelja. Kako čuvaš početnu namjeru da govoriš o Bogu i koliko ti je važno odvojiti vrijeme za vjeru i molitvu koje ne dijeliš s publikom?
„I meni osobno cilj ponekad može prerasti iz želje da pomognem ljudima u želju da steknem određeni broj pregleda ili lajkova. Ili gledam tko me zapratio, možda netko poznatiji, netko koga sam nekada jako visoko držao. Onda se stalno podsjećam: nije to cilj. Uvijek se treba moliti i molim se za poniznost. Po meni je upravo ta poniznost, za koju se molim, najbolje sredstvo kojim se borim protiv ponosa koji se rađa u ovom poslu. Tako stalno osvješćujem da nije bitan broj pregleda, nego jesam li tim videozapisom pomogao i jednoj osobi i približio je Kristu.”
Imaš li dojam da se mladi u Hrvatskoj sve više okreću Bogu? Što primjećuješ među svojim vršnjacima, izvan društvenih mreža, i što misliš da mladi danas traže u vjeri?
„Definitivno bih rekao da se mladi u Hrvatskoj sve više okreću Bogu. Rekao bih da je razlog posebno u tome što je, ajmo reći, vjera u Boga izostala u prethodnoj generaciji. Djeca, pogotovo oni mojih godina, tinejdžeri i moji vršnjaci, uočavaju da njihovi roditelji nisu toliko ispunjeni iako ispunjavaju određene norme koje se smatraju potrebnima u životu. Imaju obitelj, novac, automobil i neke stvari za koje se smatra da nužno donose sreću. Oni sami uočavaju da to njihovim roditeljima nije dovoljno i da im nešto istinski nedostaje. Onda ljudi kreću u potragu za time i jako mi je drago da se to danas događa.”
Što bi, prema tvojem iskustvu, Crkva trebala bolje razumjeti o mladima? Postoji li nešto o čemu bi s njima trebalo otvorenije razgovarati?
„Smatram da je jedna od najvećih mana Crkve danas to što nije toliko otvorena, što se ne izlaže razgovoru s neistomišljenicima i što se ljudi boje razgovarati s onima koje će ovaj svijet najčešće osuditi. Treba razgovarati s ljudima koje će ovaj svijet najviše osuditi. To su najveći grešnici, ljudi potpuno suprotne seksualne orijentacije, ljudi koji su počinili goleme grijehe. Moramo im pomoći jer ih ovaj svijet odbacuje. I ne samo njima, nego svakome. Po meni moramo biti puno otvoreniji. Ne mislim to u smislu da budemo glasni, nego da u svemu i u svakom razgovoru tražimo mogućnost naviještanja evanđelja. Na kraju dana to je ono što je istinski najbitnije na ovom svijetu. Ja se oko svoje ocjene iz biologije brinem puno više nego oko svojega brata i sestre u razredu za koje znam da idu u suprotnom smjeru, da ne idu u dobrom smjeru. To nije dobro, a ja sam donekle toga svjestan. Vjerujem da 99 posto ljudi na ovome svijetu nije.”
Dolaziš li u Međugorje? Ako dolaziš, kako se ondje osjećaš i postoji li neki susret ili trenutak koji ti je posebno ostao u sjećanju? Ako još nisi bio, imaš li želju otići?
„Nikada nisam bio u Međugorju, ali već jako dugo gajim želju otići tamo. Vjerujem da ću se dogodine definitivno zaputiti u Međugorje.”
Kako vidiš sebe u budućnosti i kakvo mjesto u tome ima evangelizacija? Jesi li razmišljao i o svećeničkom ili redovničkom pozivu ili svoj put zasad vidiš kroz drugačiji oblik svjedočenja vjere?
„Svoju budućnost ne želim isplanirati, nego sam stalno vođen vjerom, vjerujući da Bog zna što je najbolje za mene i da ću radom na sebi vrlo lako doći do onoga što je Božja volja za mene u ovome svijetu. Evangelizacija nije samo dio mojega života i moje budućnosti, nego je samo središte mojega života. I sam Pavao nam kaže: ‘Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.’ Meni je kao osobi krajnji cilj umrijeti i biti sjedinjen s Bogom, ali zbog ljudi na ovome svijetu koji možda još nisu spoznali tu ljubav potreban sam ovdje. Do časa moje smrti najbitnije mi je pomoći upravo ljudima kojima me Bog postavio da pomognem. Trenutačno se u budućnosti možda vidim u različitim zanimanjima. Ne vidim se sada u svećeničkom zvanju ili redovništvu, ali definitivno tome nisam potpuno zatvorio vrata. Siguran sam da me Bog može upotrijebiti u svemu i da me u određenim stvarima može upotrijebiti puno bolje. Na kraju dana, i politika je nešto što trenutačno, po meni, izgleda jako, jako loše, ne samo u Hrvatskoj nego i općenito u svijetu. Smatram da je ljudima potrebna osoba za koju mogu znati i tvrditi da će biti tu za njih, a ne zbog svoje guzice biti na vlasti i krasti baš od onih najmanjih.”
Za kraj, što bi poručio mladoj osobi koja traži smisao, ima pitanja o Bogu ili osjeća da se udaljila od vjere, a ne zna kako napraviti prvi korak?
„Po meni je za hod u vjeri, bilo na početku, na kraju ili u sredini, bilo da si već dugo u Crkvi ili prvi put dolaziš u crkvu, najbitnije razumjeti ljubav kojom je Bog ljubio ovaj svijet. Važno je razumjeti što je Krist učinio za nas na križu: da jedino po Njemu, vjerujući da je podnio kaznu za naše grijehe, da je On Bog i da je pobijedio smrt, možemo ići u raj, a ne po svojim djelima. Nitko se neće spasiti po svojim djelima. Kada čovjek razumije koliko ga je Bog ljubio, da je poslao svojega Sina Jedinorođenca da umre za nas i podnese kaznu za naše grijehe, tada doživljava obraćenje. Tada razumije koliko nas Bog voli i počinje činiti dobra djela, ne zato što ih mora činiti, nego iz zahvalnosti i ljubavi. Zna da, neovisno o tome koliko dobra činio, ne može nadoknaditi niti ikada zadovoljiti ono što je potrebno Bogu. Ali Bog od nas ne traži ništa osim vjere, vjere koja se, kada stvarno povjerujemo, očituje i u našim djelima. To je ono što je potrebno. Kažem, kada čovjek to spozna, našao je smisao svojega života. Njegov život počinje biti ispunjen jer napokon dolazi do spoznaje jedine i istinske ljubavi koja nije prisutna u ovom svijetu i koju mu ovaj svijet nikada ne može ponuditi. Ta je ljubav sam Bog.”
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
