Svaki put kad idem prelazim granicu, u meni je neki čudan osjećaj. Ne mogu ga baš točno opisati, jer moja domovina je ovdje… Ali nema je. Otišla je ona još prije dvadesetak godina. Mnogi su tvrdili da će ona vratiti, da je samo pitanje vremena, ali nje još uvijek nema. Ipak, ona još uvijek živi u našim srcima.
Iskreno, ne pamtim datume, predsjednike, ministre, vijeća, pojedine bitke, generale. Nisam od onih što do smrti stoje uz pojedine ljude u prošlosti i veličaju njihove pobjede, a njihove loše strane ne spominju. Ja sam rođen taman pred završetak rata, i nisam ni vidio ‘našu’ domovinu. Ja sam je vidio samo u pričama svoga oca, strica, prijatelja iz sela, bivših vojnika. Na televiziji je nema, jer nekome očito smeta svaki njezin spomen. U Hrvatskoj rijetko koga i zanima ta tema, pogotovo u Zagrebu. Primjerice, dok sam bio srednjoškolac, imali smo predavanje o vojnicima zagrebačkih postrojba koji su djelovali u ratu. I na sav glas vikali su o pobjedničkim pothvatima Hrvatske vojske oko Knina, sve dok na kraju nisam postavio pitanje: ‘A što je sa vojnicima HVO-a i žrtvama HR-HB ?’ Nakon tišine od nekoliko sekundi, nisam dobio jasan odgovor nego više određenu količinu dernjave i nejasnih povika. Vjerojatno sam dirnuo u osinjak. Ali tako to uvijek biva sa svime što ima predznak Herceg-Bosna. U manjim krugovima to nije tako, jer istinski branitelji rade govore o njoj, što sam se uvjerio više puta. Ali čim malo odete dalje, sudariti će te se sa zidom koji su postavili ljudi koji nisu vrijedni spomena. Ljudi koji radi zbog svojih privatnih interesa opasno ljuljaju temelje hrvatske države.
Nisam pobornik raspada Bosne i Hercegovine. Doduše, na papiru ona je dobro postavljena i fino zamišljena, i kad bi tako funkcionirala, ne bih se žalio. Ali u praksi, svatko zna koliko je teška situacija u našem ‘kokošinjcu’. Lopov je profesionalno zanimanje, ljudi se hrane nacionalizmom, i vječitim prebacivanjem krivnje na drugog ‘komšiju’. Neotkrivene masovne grobnice, likvidacije bez dokaza, bogataši koji su jučer bili nitko i ništa, danas su biznismeni na visokim položajima… Sve je to BiH. Država koja za jedan korak naprijed ide dva koraka nazad. Jednostavno, takav je mentalitet našeg prostora i bez prave podjele duboko u temelju, nema pravog puta. Podjela BiH na švicarski ili belgijski način, ili podjela na tri neovisne države jedini je način da se postigne mir i napredak ovog prostora ka boljoj budućnosti.
Herceg-Bosna kao država, ili kao entitet BiH jedino je rješenje opstanka Hrvata BiH. Majka Hrvatska sve manje pokazuje zanimanje za svoju kćer. Svakim danom sve više mladih ide prema Njemačkoj, a prošlost odlazi sve dublje u zaborav, noseći sa sobom našu domovinu. Hoćemo li je ikada opet dočekati, tko zna. Posavina, Srednja Bosna, Hercegovina, svi oni dišu jednako, u nadi da će se jednog dana opet zavijoriti svima poznata zastava. Zastava koja neće predstavljati podjele, nego simbol mira i boljeg života sa našim susjedima, kojima također želim sve najbolje u životu. Zaboravimo prošlost, podvucimo crte, pružimo ruke. Krajnje je vrijeme da krenemo naprijed, i da nam djeca već u startu ne budu osuđena prema Njemačkoj ili Austriji. Dvadeset i kusur godina u BiH nismo se pomakli sa mrtve točke. To je već dovoljan znak da su promjene prijeko potrebne svima, i da nešto ne štima u formuli. Škotska je rekla ne, Katalonija će uskoro na izbore. Nadajmo se da ćemo i mi uskoro dobiti priliku za izbore i vratiti našu staru-novu domovinu, kakva god bila. Domovinu koji još uvijek čekamo.
Ako želite čitati više kolumni, kliknite OVDJE
