Ne želim se ispričavati zašto sam nešto napisao. Možda radije i sebe i onoga koji čita podsjetiti da ovo što ja pišem najvjerojatnije pišu i drugi, ali na drugi način. Ono što sam ja doživio i prenio na papir, doživljavaju i drugi i to vjerojatno možete pronaći na nekim drugim mjestima, novinama, portalima, kolumnama i sl. Na polju života berem razno bilje, plodove. Nekad su gorki i bez okusa. Nekad jednostavno lijepi. Trudim se vjerovati u Boga, iako ni meni (a svećenik sam) nije to uvijek ni zgodno ni lako. Učim iz životnih primjera: nekad lakše, nekad teže. Često sam nagao, radikalan u stavovima i iznošenju tih stavova, ponekad, nažalost, radikalniji prema drugima, nego prema samome sebi. Često se trudim podsjetiti i sebe i druge da me/nas Bog voli više nego što zaslužujemo, k’o kad je sama Ljubav. A tu Ljubav mi valja tražiti, jer ako je želim slijediti, onda je najprije moram prepoznati. U Evanđelju postoje razne natuknice kako je prepoznati. A ponekad je samo potrebno imati otvoreno srce, jer ni ta Ljubav nije nikad daleko. Samo ja zaboravim na Nju, zaboravim da je postojana, strpljiva, ne osuđuje… A upravo tada osjetim i potrebu ponekad nešto napisati jer se događaju Susreti iz kojih izlazim drukčiji i kojim me učvršćuju u mom pozivu i vjeri
Vjerovati, unatoč svemu. Pouzdati se u Boga, usprkos svemu. Predavati Njemu u ruke svoje tjeskobe, probleme i poteškoće. Izručivati Njemu čitavoga sebe. Pouzdati se potpuno. Vjerovati i iznad svojih snaga i moći. I kad su tu bolovi, patnja, tjelesni hendikepi. Imati vjere u ono što naučiš od najmanjih nogu, u one molitve za koje nekako znaš da ne odlaze u zid i ne odbijaju se natrag. Ne vidiš Boga, a ipak ga vidiš. Imaš oči, ali ga ne možeš vidjeti, opipati ga rukama i fizički ga dodirnuti. A ipak razgovarati s Njim tako živo, čekati na Njega u svetoj Pričesti, čekati i željno iščekivati Ga u svetoj Ispovijedi. Vjerovati u snagu. Doživjeti mir. Osjetiti taj mir i donositi plodove toga mira. Blagoslivljati, a ne proklinjati. Moliti, a ne proklinjati. Ne bojati se smrti, nego radovati se susretu sa živim Bogom, onako licem u lice. Dozivati Isusa i Majku, Gospu, Mariju, a ne tjerati ih od sebe.
Ne sjećam se dobro neke lekcije o ovome s fakulteta. Možda ja nisam bio na tom predavanju. Ali mislim da ovo treba biti dio svećeničkog odgoja i formacije. Srećom i Bogu hvala, Ljubav se ušulja i ako neku lekciju preskočim ili naučim na brzaka. Život daje uvijek najbolje lekcije. Sjedim u sobi, dežurni sam svećenik taj petak popodne. Slučajno. Recimo. Telefon zvoni. Treba ići bolesnici. Idem, ured se može pobrinuti sam za sebe neko vrijeme…
Tu Ljubav koja dolazi nenajavljeno i nenadano u posjet (i podsjet – jer podsjeća da nije daleko) sam vidio i osjetio upravo tu, u Lucinoj bolesničkoj sobi. Ovo sve gore rečeno i meni počesto nedostaje, a svećenik sam. A u toj prostranoj sobi gdje je ležala Luca, sam ovo sve mogao skoro fizički osjetiti. I puno toga naučiti. Soba je doista bila prostrana, ali ipak pretijesna koliko je Lucine čeljadi bilo unutro. Mladih i starih. Svi smo zajedno molili, škropili, blagoslivljali, dozivali Boga u pomoć. Najprije u svetoj ispovijedi, a onda u zajedničkoj molitvi, bolesničkom pomazanju i pričesti. Mogla je govoriti pomalo. Bila je zgrčena u krevetu. Ispravili smo je kad je došlo vrijeme pričesti. Kad je sve završilo, a ja blagoslovio i nju i sve prisutne, Luca je počela moliti.
Najprije: O Gospe moja, o Marijo moja, prikazujem ti svega sebe. Prikazujem ti ljubav svoju, posvećujem ti danas oči svoje, uši svoje, usta svoja, srce svoje, svega sebe, draga Gospe, jer sam tvoja, čuvaj me i brani kao stvar i svojinu svoju. Amen. Ona je to izmolila čistim glasom, a dotad se mučila govoriti. I onda započela Zdravo Mariju u kojoj smo joj se svi pridružili. Dobro, ne baš svi. Svi osim mene. Ja sam zanijemio od Božje prisutnosti. Ona je postala svetohranište. Donio sam joj Isusa, a ona pokazala što to znači primiti Isusa. Svi su kroz plač molili tu Zdravo Mariju. A onda nakon toga još izmoli onu divnu molitvu Gospi: Spomeni se,o predobrostiva djevice Marijo, kako se nije nikad čulo da si ikoga zapustila koji se k tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zamolio. Ovim pouzdanjem obodren utječem se i ja k tebi, Djevice djevica; k tebi, Majko, dolazim; pred tobom eto stojim ja grešnik i uzdišem: Nemoj, Majko vječne Riječi, prezreti mojih riječi, već ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.
Luca je godinama bila slijepa. A ja sam to tek shvatio kad su mi njezini ukućani rekli. Dok smo razgovarali, nisam to primijetio ni zaključio. Bila je bolovima. Dok je molila, bio sam uvjeren da ona gleda u nekoga. I više, da vidi nekoga. Nije to bio pogled u prazno. To smo još više shvatili kad je ona sljedeće jutro umrla. Kažu mi njezini da su njezine zadnje riječi bile: Poškropite… Pitao sam za nju kasnije, jer sam je taj dan prvi put vidio i jedino što sam znao o njoj je bilo iz tih minuta provedenih u njezinoj sobi, pored njezina bolesničkog kreveta i s njom u molitvi. Rekoše da je odgojila sedmero djece. Da je rano ostala udovica. Da joj se razgovor počesto svodio na blagoslivljanje. Da je trpjela velike bolove u svojoj bolesti i starosti. Kaže njezina unuka Suza: Baba je bila pravi blagoslov do zadnjeg daha… Kažu da je bila borac. Kažu da je bila primjer vjere…
Oni to kažu, a ja sam svoje zaključio iz onih nekoliko minuta. Bog je bio u onoj sobi. I prije nego sam ja donio Sakrament. Vjerujem da Bog nije ni izlazio iz one sobe. I baš mi je drago što sam navratio u tu sobu taj dan.
Na polju života berem razno bilje, plodove. Nekad su gorki i bez okusa. Nekad jednostavno lijepi…
