Kao što je na zemlji dopuštala da Bog iz svoga vječnoga vremena određuje njezino zemaljsko vrijeme, tako i sada iz nebeske slave pomaže nama da i mi svoje vrijeme prepuštamo Božjem kvalitativno-sadržajnom određivanju. Marija je sve primala od Boga, u punini, i svaki je trenutak njezina života prožet milošću. Stoga je «milosti puna» i kao takva zavrjeđuje iznimne povlastice koje nisu dane nijednom drugom stvorenju. Mi smo grješno zatvoreni u svoju konačnost i prazninu svoga vremena – odsutnost Božje punine – pokušavamo ispuniti na razne, ali često neplodne načine.
Marijin je život u vremenu po svojoj najdubljoj biti već vječni i neprolazni Božji život, jer je njezino primanje odozgor bezgrješno, a to znači zaokruženo i cjelovito. To ne znači da je život Bezgrješne Djevice «zemaljski uzavičajen», tj. smiren i bez napetosti, nego je «dramatički eskponiran», jer ona rađa plod za vječni život iz djevičanske čistoće raja, ali iz bolova vremenitosti i «pustinje» (Otk 12,6). Marija je apokaliptička Žena. «Veliki znak na nebu», «Žena obučena u sunce» rađa u bolima i strahu svoje Dijete, jer «Crveni zmaj prijeti da ga proguta». Nakon njegova Uzašašća ona u bolima rađa i njegovu braću i sestre – svoju djecu – a to je upravo vrijeme progonâ, vrijeme velike nevolje u kojemu mi živimo, u kojemu živi i Žena. Protivnik nema vlasti nad njom. Egzistencija Crkve se do konca svijeta odvija upravo između Zmajeva bijesa i Marijine pomoći. Đavlov je bijes na Crkvu tako velik upravo zbog toga što ništa ne može protiv Marije. Ona pritječe u pomoć onima koji su obilježeni posljedicama grijeha, čije se «ja» protivi pozivu na nasljedovanje Krista, koji ga svjesno odbacuju i podliježu utjecajima Zloga. Ova «Mater purissima» je svakom pojedinom vjerniku zajamčen uzor neokaljane egzistencije služenja iz ljubavi, ali istodobno do konca svijeta ostaje «Mater dolorosissima», jer je u jedinstvu s Duhom Svetim koji jeca s patničkim srcima.
Ona je stalno pod križem: Ovdje je zajedno sa svim grješnicima, u neprekidnoj brizi za njih. Jer samo se pod križem – u čistoj ljubavi – događa i uvijek će se događati preobrazba grijeha i osude koju sa sobom povlači u milost spašenosti.Čas Marijina uznesenja je čas njezina osobnoga dovršenja u Bogu. I u svome dovršenom liku Marija zadržava obilježje služenja. Njezino tjelesno-duševno uznesenje na nebo nije samo kraj njezina zemaljskog života, nego istodobno i susret s obličjem slave Otkupitelja svijeta. On joj se pokazuje kao izvor njezine vlastite bezgrješnosti i njezina dovršena lika, a istodobno i kao njezin plod, jer proslavljeni Sin ima svoje izvorište u njoj s obzirom na svoje sada već proslavljeno čovještvo. Ako Mariju i u njezinu tijelu Sin prima u nebu – kako nam to zorno predočuju brojni prikazi njezina uznesenja – ona sada nije neka druga od one koja je Njega primila s neba na zemlji. Njezina nazaretska da-riječ uključivala je potpunu raspoloživost za Boga. Cilj i vrhunac ove raspoloživosti je sada u nebu. Ovdje, u ovoj točki, nastaje jedinstvo ispunjenja: Sin prima Mariju,
Marija prima Sina, od zemlje prema nebu i od neba prema zemlji. Ovo primanje nije u sebi zatvoreni krug zajedništva i ljubavi, nego je događaj koji je milosno otvoren za čitavo čovječanstvo i usmjeren na njegovo dovršenje u Kristu. Marija je Službenica, Pomoćnica, i ona je to čak i kao Kraljica, jer onaj tko je okrunjen prima kraljevsku čast i teret. Proslavljena kod Boga kao Kraljica neba i zemlje, Marija sa svojim zemaljskim životom postaje ne samo uzor i mjerilo svakog nasljedovanja Krista, nego ona i u odnosu na Kralja zadobiva punomoć i ovlast: zagovor i posredovanje milosti. Svatko tko ljubi ima punomoć da ono što je primio od Boga, «svoj posjed», namijeni za druge, potrebne («communio sanctorum»). Ona koja je najviše ljubila, ima tu punomoć u najvećoj mjeri. Sveci, a ponajprije Marija, imaju svoju vlastitu stvorenjsku plodnost. Ta plodnost je nesebična i uvijek otvorena za druge. Plodnost zagovora nije izvanjska, nego je nutarnji utegkoji, stavljen na vagu nečijeg života, može taj život usmjeriti prema Bogu, odnosno spasenju. Bog ga kao takvog prihvaća i uvažava. To znači da i Marijino dovršenje kod Boga posve stoji u službi ljudima i – u obliku zagovora – zadobiva težinu za samoga Boga.
Marija je zdrava jezgra Crkve. Njezin je uzor i tip. To ne znači da je ona isto što i Crkva, ali ona ima povlašten položaj i prednost u odnosu na nas, jer je potpuno ostvarila svoju osobnu da-riječ Bogu, a mi je tek trebamo ostvariti u svojoj grješnoj manjkavosti. Marija je mjerilo istinske crkvenosti, ne neka naša vlastita (reducirana) mjera ili neka neobvezujuća uopćenost.
Drugim riječima, Marija je uzor naše vjere. Vjere koja prolazi kroz kušnje, tmine i sumnje. Vjere koja je ugrožena i smrtno bolesna. I Marija se suočavala s brojnim protivštinama zemaljskog života. Zajedno sa svojim Sinom sudjelovala je u djelu spasenja svijeta. Njezina je životna borba završila proslavljenjem njezine bezgrješne duše i djevičanskog tijela. «Nebeska domovina sja blještavije jer je osvijetljena sjajem njezine djevičanske svjetiljke» (sv. Bernard). Žena obučena u sunce sada pomaže nama u našoj zemaljskoj borbi. Svjetlo ove svjetiljke o kojoj govori sv. Bernard ne osvjetljava snažnije samo nebo, nego i naš svijet. Jer, Žena obučena u sunce je Kraljica i neba i zemlje.
