Odmah prvih dana ondašnji komunistički režim pokušao je najprije preko liječnika u Čitluku i Mostaru dokazati da je govor o ukazanjima iskaz bolesne djece. Kada su liječnici ustvrdili da su djeca zdrava, sastavili su dvanaestočlanu komisiju liječnika i psihijatara koje su zadužili da djecu proglase duševno bolesnom.
No, unatoč pritisku članovi komisije to nisu učinili. Poslije toga redalesu su se brojne više ili manje stručne komisije, skupine i pojedinci koji su se pozabavili fenomenom. Osim nekoliko manjih, provedena su tri veća medicinska ispitivanja. Jedno je provela francusko-talijanska skupina liječnika koja je rezultate svoga istraživanja objavila u dvanaest točaka. Drugo istraživanje vodio je dr. Henri Joyeux zajedno s mariologom Reneom Laurentinom. Ispitivanja su vršena u u tri navrata od 1984. do 2005. godine. Treće ispitivanje vodio je dr. Andreas Resch s timom od dvadesetak liječnika, psihologa, psihijatara koji su rezultate svog istraživanja objavili 1998. godine.
Rezultati ovih, ali i svih drugih ovdje spomenutih istraživanja su poznati. Svi oni odreda govore o vidiocima kao zdravim i psihički stabilnim osobama. Isključuju mogućnost prijevare i obmane. Čak dokazuju da su u trenutku ukazanja reakcije u mozga vidioca istovrsne, te da u tom trenutku ne osjećaju podražaje iz vanjskoga svijeta. Iako su medicinska ispitivanja znanstvenim putom potvrdila neuobičajeni- nadnaravni doživljaj, vidioci su i dalje suočeni s nevjerom, omalovažavanjem i otvorenim napadima da su lašci.
Nikada do sada nijedan vjerski fenomen nije ovako dugo, stručno i temeljito ispitivan kao ukazanja u Međugorju. Gotovo da su vidioci postali svojevrsni "pokusni kunići" koje su ispitivali svi koji su željeli. Iako su su ispitivanja dolazila do istih rezultata, vidiocima se i nadalje nije vjerovalo. Godine 2005., kad se dogovaralo posljednje veće medicinsko ispitivanje, Marija i Ivan su kazali: "Čemu nova ispitivanja, kad nam se nakon njih opet neće vjerovati."
Zadivljujuće je kako su vidioci sva, pa i ovo posljednje ispitivanje, ponizno prihvatili. Nije naodmet spomenuti da ni na jedno ispitivanje nisu posebno pripremani, da su od pojedinih ispitivača doživljavali i neugodnosti, da se njihova vjerodostojnost provjeravala i "srednjovjekovnom" iglom. Iako su svjesni da se fenomen ukazanja prihvaća samo vjerom, ipak su ostali spremni na daljnju suradnju ne isključujući ni neka nova medicinska ispitivanja bez obzira što bi ih to u određenoj mjeri opteretilo jer bi po tko zna koji put u pitanje dovelo njihovu vjerodostojnost.
Fra Branko Radoš, iz knjige: Trideset godina Međugorja
