Svijet se tek budi, a u samoći se već nazire užitak koji će se roditi dok bude promatrao kako se hrani onaj do koga mu je stalo. Ustati će naspavan i gladan, a dočekat će ga pripremljen stol, jutarnje svjetlo i radost na licu. Mi ljudi to činimo jedni drugima. Puno češće nego li se čini. Bog to čini nama svako jutro, svakog dana, svakog časa. Mi jedni druge hranimo njegovom hranom. On nas hrani sobom.
Ivan je jednom ispričao priču o Isusu kako je spremio doručak svojima koji su se vraćali praznih ruku s ribarenja. Bilo je to nakon uskrsnuća. I taj je doručak prešao u kršćansko kolektivno pamćenje. Kao da smo i sami došli na obalu i pristupili stolu. Tko hoće naslutiti čar te priče treba se prebaciti u radost kojom Isus na žeravici sprema ribu i kruh. Ili, još bolje, neka onima koje voli spremi doručak.
Kada molitva riječima postane teška i dosadna, dobar je način otrkića molitve na drukčiji način pretvoriti hranu u molitvu i spremiti stol onima koje volimo.
Pozvani smo za Isusov stol, ali pozvani smo i na pripremu stola drugima kao i na odaziv na pripremljeni stol.
Fra Ante Vučković
