Pohodio si nas, o vječni Bože, svojom kušnjom: ovom strašnom olujom, ovim valovima Bengalskog mora. Usred zimske noći, dok smo spavali. Kolibe su se tresle od orkanskog vjetra, zemljani zidovi popustiše, sve se ruši. Na sve smo strane bježali da bismo spasili svoje živote i živote svoje djece.
Zazivamo Tebe sada. Bili smo Te zaboravili. Živjeli smo previše za sebe, za ovaj svijet, daleko od Tebe.
I, evo, Ti si nas pohodio. Odnio si nam ono na što smo se toliko oslanjali. Ostadosmo sami. Ljudski govoreći: siromašni da se Tobom obogatimo, da se Tebi približimo, da na Tebe mislimo, da mislimo na druge, na braću i sestre.
I eto, u ovoj nevolji obogatismo se ovom ljubavlju: ljubavlju prema Tebi, ljubavlju prema bratu čovjeku. Misleći na njihovu bijedu, zaboravismo na svoju. Hvala Ti, o vječni Bože, na ovoj kušnji! Hvala Ti na ovome daru, na ovom pohodu! Ostani s nama da bismo mi mogli ostati s Tobom, da bismo mi mogli ostati jedni s drugima – ljubeći se, pomažući i služeći jedni druge.
Ova oluja, ovi morski valovi, ova opustošenost oko nas Tvoj je pohod, Tvoj je dar. Obogatismo se i za ovaj život – i za vječni život.
U Maria Pollyu 1982. P. Ante Gabrić, DI
