One im znaju ostati kao neki nepisani pokojnikov testament, sažetak pokojnikova života ili njegova posljednja želja za njih. Vidimo i ovih dana kako novinski članci ili internet vijesti upadljivo urliču nastojeći pridobiti pažnju čitatelja: posljednje riječi tog i tog glumca, posljednje riječi majke koju su ubili teroristi, posljednje riječi mladog sveca…
Sinovi sv. Franje dobro znaju zadnje riječi svoga serafskog oca: »Braćo, krenimo sve ispočetka jer dosada nismo gotovo ništa učinili.« One i danas za svu franjevačku obitelj predstavljaju izazov i poziv na neprestani rad na sebi, na poniznost i na potpunu svijest o vlastitoj nedostatnosti i Božjoj veličini u svemu onome što radimo – baš kako je i sv. Franjo živio.
Već dvadesetijednu godinu župljani Međugorja i svi oni vjernici diljem svijeta koji Međugorje doživljavaju kao svoj duhovni dom, ovih dana pred kraj mjeseca studenoga, proživljavaju iznova trenutak smrti omiljenog im franjevca, čovjeka koji je za života znao povezati brzinu i bistrinu; molitvu i čišćenje; klanjanje i akciju; riječ i šutnju; topli savjet i žestoki prigovor; teologiju i pedagogiju; ljubav i ljutnju…
Već dvadesetijednu godinu, studeni vjetrovi metu požutjelo lišće sa njegove nadgrobne ploče na groblju Kovačica iza župne crkve, a brojni plamenovi svijeća upaljenih njemu u spomen pokazuju kako ga ljudi jednako pamte, jednako mu se mole, jednako ga se sjećaju… iako svatko na neki svoj osoban način, svatko uz neku svoju osobnu priču.
POSLJEDNJI TRENUTCI FRA SLAVKOVA ŽIVOTA
Prema sjećanju jednog od fra Slavkovih momaka iz zajednice 'Milosrdni Otac', Želimira Mustapića, posljednji trenutci fra Slavkova zemaljskog života odvijali su se ovako:
Taj dan, petak 24. 11. 2000. bio je kišan. Još je to jutro fra Slavko slavio sv. Misu u Zajednici Cenacolo i održao predavanje za hodočasnike iz Koreje u dvorani Ivana Pavla II. Poslije podne, oko 14 sati, na početku križnog puta djelovao je samo malo bljeđe nego inače. Kod 12. postaje (Isus umire na križu) kleknuo je na koljena, stavio glavu među ruke i intenzivno molio. Na vrhu, okružio je jedanput oko križa pokupivši smeće (jednu praznu plastičnu bocu). Pri silasku, obratio se hodočasnicima riječima: „Pazite kuda hodate jer je sklisko!“
Utom se zaustavio u blizini četrnaeste postaje zazvavši svoju sekretaricu „Rita... Rita!!!“ i samo se lagano spustio na zemlju. Zdenko Martinović, zvan Kljuca, član zajednice Milosrdni Otac, zajedno s Ritom mu se približio i uhvatio ga za ruku. Fra Slavko se ležeći tresao, a Zdenko mu je stavio svoju duksericu ispod glave. Trznuo je glavu nadesno prema mjestu gdje je bila njegova tajnica Ritta Falsetto, pjena mu je potekla na usta i izdahnuo je. Zdenko mu je zavrnuo habit kako bi došao do zraka – vidio je da fra Slavko oko vrata nosi mali znak TAU, a oko desne ruke imao je svezanu bijelu krunicu. Nakon toga je došao Patrick Letta s jednom francuskom doktoricom te su ga pokušali reanimirati, ali uzaludno.
Svi su se smjenjivali noseći ga dolje, svatko ga je htio nositi. Kod 10. postaje došli su momci iz Cenacola i donijeli su nosiljku na koju su stavili fra Slavkovo tijelo. Od njih pedesetak prisutnih hodočasnika, nitko nije pao, iako je bilo klizavo i mokro jer su se svi skupili oko tijela fra Slavka poput stada koje slijedi svog Pastira.
Na petoj postaji (Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ) dotrčali su do njih fra Svetozar Kraljević i liječnik iz Hitne pomoći. Liječnik je utvrdio smrt, a fra Svetozar je fra Slavku sklopio vjeđe i učinio znak križa te rekao: „Samo veliki ljudi umiru u molitvi!“. Momcima je dao naredbu da tijelo fra Slavka polako iznesu dolje do mjesta gdje ih je čekalo vozilo Hitne pomoći.
POSLJEDNJE FRA SLAVKOVE RIJEČI
Posljednje fra Slavkove riječi bile su dakle „Pazite kuda hodate jer je sklisko!“. Što nam one kazuju o njemu i za nas? Potvrđuju da je fra Slavko doista usvojio najvažniju Gospinu poruku koju ona neumorno ponavlja u svojoj školi ljubavi već 40 godina i 144 dana: naš život treba postati majčinska ljubav za druge. Jer tamo gdje postoji majčinska ljubav - ljubav spremna na žrtvu za bližnje - tamo nestaje svaki strah, nemir i nasilje. To učenje je fra Slavko propovijedao za života, i to učenje je pokazao i djelom u trenutku smrti: posljednja njegova misao bila je briga za brata čovjeka koji hoda uz njega. Poruka je to i za nas: ne dopustiti ovom svijetu straha, egoizma, brige za tjelesno zdravlje da iz nas iščupa ljudskost, brižnost i empatiju. Ne dopustiti da u nama nestane brige i ljubavi za druge. Jer onda više nećemo biti ljudi.
Te posljednje fra Slavkove riječi „Pazite kuda hodate jer je sklisko!“ u današnje vrijeme zvuče i proročki. U svijetu i društvu koji sve brže i vidljivije gubi orijentire zdravog života, pravila ponašanja, granice između dobra i zla… istinski vjernik katolik doista mora paziti na svaki korak jer put postaje sklizak i opasan za njegov duhovni život.
Dan nakon fra Slavkove smrti Gospa je kazala da ne budemo tužni jer se on rodio u Nebu. Njezine riječi pokazale su da je fra Slavko za života odabrao dobar put koji ga je doveo na pravi cilj: pred Lice Svevišnjega. Stoga, nema nam druge nego truditi se pratiti njegove stope na tom putu prema vječnosti. Njegove stope su one koje nam Gospa iz dana u dan ponavlja svojom prisutnošću i svojim porukama. Budemo li njima hodili, budimo bez straha - nećemo se poskliznuti!
Paula Tomić/Glasnik Mira 11-2020.
